Dubrovačka država (Republika Ragusa) do krajnjih granica iskorištavala je svoj geostrateški položaj i činjenicu da je bila neutralna u sukobima velikih sila svih 457 godina svoga postojanja. Osim što je svoju poziciju na razmeđu Istoka i Zapada koristila za trgovinu različitih roba u oba smjera, Ragusa je i jednoj i drugoj strani bila potrebna radi informacija. Državljani niti jedne države tog doba nisu imali status i pristup informacijama kao što su to imali Dubrovčani.

Ne samo da su ugledni plemići, ali ne samo oni, bili često viđeni i uvažavani na španjolskom, francuskom, bečkom ili poljskom dvoru ili kod papa u Rimu, nego su kao trgovci bili prisutni u svim iole značajnijim lukama svijeta te trgovačkim kolonijama diljem Osmanskog Carstva. Jasno, bili su tu i deseci diplomatskih predstavnika, od kojih je veći dio bio iz reda uglednika pojedinih gradova u kojima su se nalazila ta predstavništva. Sve to činilo je jako dobar izvor informacija, a o njima je ovisilo kako će se malena država postaviti u raznim geopolitičkim kretanjima i sukobima. I tako zaštititi svoje ekonomske interese i interese svih svojih državljana.

No postavlja se pitanje tko je te informacije, kada bi već jednom došle do Raguse, prikupljao i analizirao, tko je donosio odluke o tome kako reagirati na te informacije - što poduzeti i kome proslijediti informaciju? To pitanje desetljećima je mučilo znanstvenike koji su istraživali dubrovačko naslijeđe. Oni su analizirali odnose Raguse i drugih država, pratili su diplomatske aktivnosti u pojedinim sukobima i načelno govorili o špijunaži i kontrašpijunaži. No model po kojem je to funkcioniralo nije otkriven. Jer Ragusa nije imala obavještajnu službu niti ikakvu drugu magistraturu kojoj bi zadaća bila obavještajna djelatnost.

A model je otkriven uz malo sreće, itekako potrebne u istraživanjima. I to upravo kroz potragu za odgovorom što su u obavještajnom smislu radili 'obični' državljani Raguse, oni koji nemaju nikakva politička prava ni imaju bogatstvo koje bi trebali štititi. Jasno je da će vlastela i bogati trgovci raditi na očuvanju države, ali zašto bi to radili mali obrtnici, sluge i sluškinje, kmetovi, ribari, seljaci?

Ragusa je kao država bila u mnogo čemu posebna, pa tako i u pristupu politički obespravljenog puka prema državi. I ti su se državljani Raguse prema Republici odnosili kao pravi patrioti - pomagali su kada god bi im se za to ukazala prilika. A kako pomoći Republici koja živi i djeluje u uvjetima kao što je to bilo s Ragusom nego dostavljanjem informacija.

Podanici Raguse naime itekako su bili svjesni toga da su živjeli u uvjetima koji su bili daleko iznad uvjeta u kojima su živjeli njihove kolege po statusu ne samo na Balkanu, nego i diljem Europe. K tome, Ragusa je, osim što je bila pravno sigurna i uređena država, po prihodima po glavi stanovnika bila druga na svijetu - odmah iza Venecije, od čije se okupacije otrgnula. Sve je to dubrovačke državljane, premda su u većini slučajeva, kada govorimo o puku, bili nepismeni i neuki, dovelo u situaciju da doživljavaju državu kao svoju, a ne kao državu kojom upravljaju vlastela i bogate građanske obitelji, a koji su činili dva, tri posto ukupnog stanovništva.

Kako je dakle funkcionirala obavještajna mreža Republike Raguse? Po ustroju Republike, Malo vijeće (svojevrsna vlada koju je činilo 9-11 članova, a od kojih je najmlađi obnavljao poslove ministra vanjskih poslova) bilo je zaduženo za korespondenciju države. Sve što bi Senat odlučio ili osmislio kakav odgovor te pismo nekom od vladara ili moćnika, ili pak nekakvu uputu diplomatima, pripremalo bi i otpravljalo Malo vijeće (članovi su bili senatori). Na tu je adresu stizala i sva korespondencija izvana. Pa tako i denuncijacije (dojave) koje su državljani Republike slali državi. Upravo zbog tih denuncijacija postalo je jasno zašto Ragusa nije nužno morala imati obavještajnu magistraturu, pa čak ni agente koji će odrađivati te poslove, a što je uobičajena metodologija tadašnjih sila. Državljani Raguse bili su najveća pomoć svojoj državi, odnosno njenoj obavještajnoj mreži!

Do tada znanstveno neobrađene denuncijacije Malom vijeću, njih 1122 iz razdoblja od 1740. do 1799. godine, ponudile su odgovore na sva pitanja vezana uz obavještajnu mrežu Raguse. Iako neuvezane i očito necjelovite (arhiv je uništavan i pljačkan u doba francuske i austrijske okupacije), denuncijacije su ponudile rješenje modela na koji su do i od Raguse putovale informacije te o tome tko su bili glavni informatori.

Da nije riječ o dojavama plaćenih špijuna ili ljudi na neki način zaduženih od države da prikupljaju informacije, jasno je ne samo iz porijekla, odnosno statusa/zanimanja denuncijanata, već i iz samog njihovog broja. Naime 1122 denuncijacije Malom vijeću poslalo je čak 847 osoba. Od pomoraca i pomorskih kapetana, preko trgovaca koji su se vraćali iz pojedinih područja, do ribara, sluškinja i postolara. A da su, bez naredbe ili nagrade za dojavu, prijavljivali državi zaista bitne stvari, vidjet će se u sljedećem nastavku i to iz prikaza sadržaja njihovih dojava.

S takvom mrežom svojih uglednika po dvorovima, diplomatskom mrežom te svim svojim državljanima, Ragusa nije morala brinuti o tome hoće li imati ne samo pouzdanu, nego i pravovremenu informaciju. Niti je morala plaćati špijune da rade za nju, pa čak ni ustrojavati posebnu službu za to. Senat je ionako odlučivao o svemu što se događalo u državi, pa tako i o tome kako će gospodariti informacijama.

Zato primjerice ne čudi to da je Ragusa 1530. godine poslala brodovima svoje državljane da nasele 20 godina ranije od Portugala osvojenu Gou u Indiji. Procjene, iako nepouzdane, govore da je uskoro u Indiji bilo oko dvije tisuće Dubrovčana koji su trgovali ponajviše tkaninama i začinima. Dokaz brojnosti dubrovačke kolonije u Goi i dandanas je tamo - crkva sv. Vlaha iz 1563. godine (veća je i od današnje u Dubrovniku). Iz Indije je dubrovački diplomat i pomorac Vice Bune, za račun španjolskih kraljeva Filipa II i Filipa III, od 1580. do 1597. godine istraživao neotkrivena područja. U tim su ekspedicijama otkriveni Solomonski otoci i Novi Hebridi, a na pojedinim otocima toponimi su i danas na dubrovačkom jeziku.

Ne čudi tako ni to da je Ragusa prva prepoznala rađanje 'nove slobodne demokratske države što će imati međunarodni značaj', kako je Ruđer Bošković opisivao Ameriku, predviđajući poraz engleske vojske. Mit o tome da je Ragusa prva priznala SAD pritom treba razobličiti. Kao neutralna država Ragusa se nije željela uplitati u sukob engleske vojske i pobunjenika, a kada je on završio, brzo je došao i kraj Republike, pa od formalnog priznanja nije bilo ništa. Međutim Ragusa je preko niza svojih diplomata - iz Livorna, Genove, Pariza, Napulja, Cadixa i Lisabona - pratila što se događa s one strane Atlantika. Mit je pak nastao iz pisma Francesca Favija, koji je uz Boškovića bio u službi dubrovačke države u Parizu i koji je predložio Ragusi da prizna novu američku državu. Senat mu je odgovorio da ne može dok to ne učini Engleska koja gubi rat jer da je Ragusa, kao i obično, neutralna u sukobima.

No dodali su senatori da tadašnjem predstavniku Ujedinjene Amerike Benjaminu Franklinu preporuči Ragusu i da zatraži mogućnost pristajanja dubrovačkih brodova u američke luke. Tako je i bilo. Ragusa je organizirala trgovačke kolonije krajem stoljeća u New Yorku, Baltimoreu i Philadelphiji. Inače, Bošković se još od 1760. godine, kada su se sreli u Londonu, poznavao s Franklinom, također znanstvenikom. Osamnaest godina kasnije njih dvojica bila su predstavnici svojih država u Parizu i zajedno će o događanjima u Americi razgovarati na ručku kod ministra vanjskih poslova Vergennesa, Boškovićeva prijatelja iz doba u kojem je boravio u Istanbulu.

Dakle primjeri Indije i Amerike govore da je Ragusa itekako pratila geostrateška zbivanja. I ne samo pratila, nego predviđala razvoj situacije i prilagođavala tome svoje akcije kako bi ostvarila najveću moguću korist za svoje i interese svojih državljana. A ti državljani uzvraćali su onim najvrednijim - patriotizmom i informacijama. Jer, štiteći državu, štitili su i sami sebe.