Zapravo ne znam što su fensi birtije, ali znam da češće čujem: 'Daj, ajde, ne idemo tamo, to je fensi birtija', nego: 'Odlično da smo došli ovdje, baš su kul te fensi birtije.' Da, da, pridjev fensi koji to uopće nije i imenica birtija koja to u svakom slučaju jest tvore neku vrstu oksimoronske sintagme koja je unatoč tome razmjerno uvriježena, pa većina ljudi pod tim pojmom ipak nešto podrazumijeva. Samo što?

Za mene su fensi birtije sve one u kojima se nakon pola sata osjećate kao da ste u bilo kojoj drugoj birtiji, sve one koje su slično uređene, a čak i ako je u njima prisutan neki dašak identiteta onda je on izveden na isti način kao i u drugim fensi birtijama. Sve one u kojima je blještavo, sve one u kojima namještaj djeluje nepotrebno skupocjeno, sve one u kojima se pušta generička komercijalna glazba, sve one u kojima gosti zaista paze na to kako su odjeveni, sve one u kojima se može popiti samo malo pivo, sve one s pretjeranim cijenama pića. Ili barem sve one koje imaju većinu ovih elemenata, a ako jedan i izostane, već će oni to riješiti, ne bojte se.

Što ću ja tamo?

Na mojim su se gradskim rutama počesto ukazale određene fensi birtije, a kako sam čovjek širokih nazora koji je uvijek spreman za nova iskustva, odlučio sam im dati priliku. Nevoljko, priznajem, jer ipak sam ja čovjek iz naroda koji se najbolje osjeća okružen onima sličnima sebi, ali s druge strane, ne možeš ni znati tko ti je sličan dok ne upoznaš sve. Ili barem mnoge.

Eto, recimo, u fensi birtijama ta dvojba ne postoji. Znam da nisam sličan njihovim gostima. Zapravo, posve sam različit od njih.

Znam da mi prijeti zamka generaliziranja, ali u tih nekoliko posjeta tom određenom tipu ugostiteljskih objekata vidio sam jako mnogo ljudi koji izgledaju potpuno isto. Ljudi koji se trude izgledati isto, ista odjeća, iste frizure, iste geste.

Možda to zapravo ima smisla, ljudi koji izgledaju isto idu u birtije koje izgledaju isto.

Otišao bih predaleko da opisujem odjeću tih ljudi, ali oni svi izgledaju kao da imaju mnogo novaca. Čak i oni koji nemaju mnogo novaca djeluju kao da ga imaju. Nije stvar u novoj i blještavoj obući, modnim markama, oblacima parfema i svakoj vlasi na svojem mjestu ili barem nije samo u njima. To je neka aura koja se omota oko čovjeka i koju je nemoguće ignorirati iako nisi baš siguran kako je prepoznaješ, ali znaš da je prepoznaješ. Dobro, okej, ne znam i ne mogu tvrditi jer ne zarađujem mnogo novaca, ali nekako si mislim da kada bih i zarađivao puno, ne bih želio da se to vidi. Ili se barem ne bih trudio. Ovi se trude.

Što se nudi?

Okružen ljudima koji mi nisu slični ne samo zato što se na njima vidi da imaju novca, a ne meni se ne vidi da ga nemam, već i zato što očito razmišljamo na potpuno drukčije načine, ne preostaje mnogo izbora i najpametnije se posvetiti upijanju okoline i uočavanju razlika između mjesta na koja inače odlazim.

Možda će zvučati čudno, ali razlike su, zapravo, u nijansama.

I malo pivo i skupocjeni namještaj su nijanse koje s cjelokupnom slikom nemaju baš nemaju previše veze, mogu poslužiti tek kao zgodna ilustracija. Ono što je bitno, ono što se broji je izvan tih kategorija i mogao bih to, bez previše okolišanja, pripisati nekoj metaforičnoj, patetičnoj i izlizanoj duši određenog mjesta, ali me to malo sram učiniti.

Uglavnom, složit ćemo se da dušu čine ljudi. Ljudi su gosti, konobari i vlasnik. I to točno tim redoslijedom. Zato što je gostiju najviše i kafić postoji zbog njih, a ne obrnuto; konobari drže sve u svojim rukama, a gazde ionako nikada nema. Ima pametnija posla.

Ako je gostima fensi birtija novac pojeo dušu, što je onda s konobarima? Jesu li i oni umišljeni zato što služe bogate goste ili su samosvjesni pripadnici radničke klase koji su prošle subote prosvjedovali protiv neoliberalnog kapitalizma? Češće, nažalost, ono prvo.

Istina je, u ponekoj sam fensi birtiji zaista doživio dobru uslugu i fine ugostiteljske manire, ali u većini su slučajeva i konobari mislili da su dio vladajuće kaste samo zato što služe toj kasti, pa su na mene, u jakni koja je vidjela i bolje dane, uništenim tenisicama i sasvim staromodno nepočešljanog gledali s određenim podozrenjem koje mi se nikako ne sviđa jer si piće plaćam sam, ne kršim nikakva pravila i pristojan sam, a ako im se ne uklapam u ambijent neka na vrata stave obavijest o dress codeu.

I što sad?

Moglo bi se krivo shvatiti, mogao bi se steći dojam da sam imao nekih negativnih iskustava. Nisam, zaista. Srećom nisam baš toliko osjetljiv da bi me malo konobarske arogancije izbacilo iz takta. Mislim da je takvo ponašanje nepotrebno, ali me zapravo uopće nije briga. Nije me briga jer to nije moj svijet.

Ne volim fensi birtije jer se u njima ne osjećam ugodno. Ne zbog konobara, gazde ili drugih gostiju, već zbog amalgama koji tvore. Osjećam se često ne kao da ja tamo ne pripadam, već kao da oni ne pripadaju meni, a to su signali koje nije mudro ignorirati. Zato ću se i dalje držati svojih uhodanih putova i mjesta na kojima u toaletu papira nema baš uvijek (ili ikada), ali su zato cijene takve da ih je papir cjenika podnio bez previše kolebanja, s konobarima možeš popričati o putu hrvatske nogometne reprezentacije na Europsko prvenstvo, a platežna moć gostiju očito i nije baš neka čim su tu zatekli sa mnom.