Ako je izborna kampanja za prvi krug predsjedničkih izbora uglavnom bila dosadna i anemična, kampanja za drugi krug potpuno je u znaku Bandićevog vatrometa populističke demagogije. Dakako, s obzirom na veliku razliku od skoro 18 postotnih poena u prvom krugu izbora između Josipovića i Bandića, valjalo je očekivati agresivan Bandićev nastup, bezobzirne napade na protivnika te mobilizaciju socijalnih i ideoloških predrasuda. Ipak, ono što smo vidjeli u posljednjih dvanaest dana nadmašuje sva očekivanja
Bandićev je populizam u hrvatsku politiku definitivno unio diskurs mržnje i resantimana koji je opasan za demokraciju. Novost je i ideološka mješavina koju je Milan Bandić ponudio, spoj ekstremnog desnog populizma i radikalno ljevičarske socijalne demagogije, svojevrsni hibrid Jörga Haidera i Huga Chaveza. Pogledajmo pobliže elemente od kojih se sastoji taj ideološki amalgam.
Dominacija 'crne Hrvatske'
1.Mobilizacija protiv 'crvene Hrvatske'. Ivo Josipović je, nepromišljeno komentirajući kartu Hrvatske, koja je prikazivala rezultate prvog kruga izbora po županijama i na kojoj su osim Istre (gdje je pobijedio Kajin) i Like (gdje je pobijedio Andrija Hebrang) sve druge županije u kojima je on pobijedio bile crvene, najavio da će se nakon drugog kruga izbora crvenjeti čitava Hrvatska. Bandiću je to poslužilo za neviđenu harangu protiv komunizma i crvenog jednoumlja koje navodno nameće Josipović, a u tome su mu se pridružile brojne braniteljske udruge, predstavnici Katoličke crkve, udruge Albanaca i mnoge druge organizacije i pojedinci koji se deklariraju kao žestoki protivnici komunizma.
Tu je riječ o opasnoj demagogiji i umjetnoj polarizaciji hrvatskog biračkog tijela. Jer, prvo, crvena boja u politici je i boja socijaldemokracije, a ne samo komunizma, koji danas ionako postoji samo kao marginalna pojava. Drugo, od dvadeset godina demokracije, HDZ je bio šesnaest godina na vlasti – imali smo, dakle, dominaciju 'crne Hrvatske'. SDP je legitimna demokratska hrvatska stranka, što bi dakle trebalo biti sporno u tome da dođe na vlast i unese malo crvene boje u hrvatsku politiku? I treće, Bandić, koji je cijelu svoju političku karijeru gradio u SDP-u, sad se navodno zalaže za 'šarenu Hrvatsku', za priznavanje svih političkih boja, a zapravo svojom demagoškom polarizacijom promiče političku netoleranciju, zagovara samo 'crne', a 'crvene' želi eliminirati kao politički nepodobne. Valja se samo nadati da će birači ipak biti mudriji od političkih aktera koji su podržali takvu manipulaciju te na izborima Bandiću uzvratiti u duhu njegove dosjetke: no pasarán.
Manipulacija katoličkim vjernicima
2.Manipulacija osjećajima katoličkih vjernika i stavovima Katoličke crkve. Bandić je ispravno zaključio da mu podrška katoličkih svećenika i vjernika može koristiti protiv agnostika Josipovića. Nastojao je inscenirati što više prilika u kojima je izgledalo da dobiva nepodijeljenu podršku katoličke hijerarhije u Hrvatskoj, od pomno aranžiranog susreta s kardinalom Bozanićem do podrške koju mu daju Zlatko Sudac i drugi svećenici. Nema ništa sporno u javnom iznošenju političkih preferencija katoličke hijerarhije u Hrvatskoj. Ipak, valja imati na umu da to ne ode u krajnost, koja je upravo za mandata Stjepana Mesića štetila odnosima Crkve i države. Trivijalna je činjenica da državne institucije, pa ni dužnost predsjednika, ne mogu biti konfesionalno obilježene, jer su to institucije svih građana – i vjernika i agnostika, i katolika i drugih konfesija. Nepotrebna polarizacija biračkog tijela na vjernike i nevjernike štetna je za demokraciju u Hrvatskoj.
Bijeg iz Zagreba - krajnja neodgovornost
3.Antistranački resantiman: 'Čovjek, a ne stranka'. Bandićev status neovisnog kandidata od početka je kampanje naglašavan kao jedan od njegovih aduta: bio je to njegov odgovor na prividnu zasićenost građana strankama i politikom i njihovo nepovjerenje prema političarima. No i tu je riječ o demagoškoj manipulaciji: neovisni kandidati u suvremenoj pluralističkoj demokraciji nipošto nisu lijek za problem nedostatne legitimnosti stranačkih elita. Zar su neovisni kandidati odgovorniji prema biračima, mogu li ponuditi kvalitetniju vlast? Ne, upravo suprotno, populistički antistranački resantiman još povećava neodgovornost političara na vlasti i dovodi ih u napast da svoju legitimnost nastoje postići ne rezultatima i polaganjem računa biračima, nego mobilizacijom predrasuda protiv izmišljenih neprijatelja. Upravo to radi Bandić. Pred očima birača demonstrira krajnju političku neodgovornost: nije li još u svibnju 2009. zagrebačkim biračima poručivao da mu je samo Zagreb u srcu? Nije li pokušaj bijega iz Zagreba prijevara birača koji su mu tada dali svoj glas?
Društveno-politički radnik Bandić
4.Antiintelektualizam i glorifikacija fizičkog rada. Jedan od najnevjerojatnijih elemenata Bandićeve ideologije je njegov militantni antiintelektualizam. U doba informatičke revolucije i 'društva znanja' on nastoji difamirati svog protivnika zato što je sveučilišni profesor i skladatelj, koji, eto, ništa nije napravio u životu. Napisane knjige, skladane kompozicije, obrazovane generacije studenata – to nisu rezultati rada. Rad je valjda samo bandićevsko 'oranje' i 'kopanje' – to zvuči kao oživljavanje davno zaboravljena proletkulta i ideologije samoupravnog socijalizma. Samo, Bandić se prevario: ta on je cijeli svoj život bio jedino 'društveno-politički radnik' – tu činjenicu ne mogu sakriti ni njegove verbalne eskapade, ni trčanje na Sljeme, ni gaženje po blatu Kozari Boka. A 'rezultati' njegova rada zapravo su rezultati njegova netransparentnog i često neracionalnog trošenja bogatog gradskog proračuna Zagreba.
Klijentelizam i obavještajne konstrukcije
5.Klijentelističko kupovanje birača 'izbornim poklonima'. Prokušana metoda podilaženja 'malom čovjeku', koju smo vidjeli i na svibanjskim izborima za gradonačelnika, jest kupovanje glasova malim poklonima, na teret javnog proračuna ili iz netransparentno prikupljenog izbornog fonda. Sjećamo se arbitrarnog uvođenja zona besplatnog javnog prijevoza u Zagrebu, a sad vidimo da se vozači – zapravo iritirani potpuno proizvoljnim širenjem parkirnih zona i bahatošću Zagrebparkinga – nastoje udobrovoljiti snižavanjem cijena parkiranja u Zagrebu. Riječ je o tipičnom klijentelističkom shvaćanju politike, koje misli da se glasovi mogu kupovati nagradama biračima, odnosno, u ekstremnom slučaju, kao u Bosni, i doslovno kupovati novcem.
Ostali elementi Bandićeve kampanje, poput plasiranja različitih obavještajnih konstrukcija radi diskreditiranja protivnika, očekivani su, no ideološki manje zanimljiv sastojak. Tu nije bilo ničeg spektakularnog i teško da će optužbe na Josipovićev račun dovesti u pitanje njegov moralni profil i odvratiti njegove birače od toga da mu na izborima iskažu podršku.
Predsjednik - promicatelj 'crne Hrvatske'?
Može li Bandićeva demagogija mobilizirati birače, možda mu čak pomoći da nadoknadi zaostatak za Josipovićem? Teško, i to iz dva razloga. Prvo, agresivna i polarizirajuća kampanja privući će, doduše, znatan broj desnih birača. Ankete su pokazale da se velik broj HDZ-ovih birača priklonio Bandiću. Međutim, istodobno će demotivirati i uplašiti birače centra koji će ostati kod kuće ili će glasovati za njegova protivnika. Drugo, takva kampanja dodatno će mobilizirati birače koji nisu skloni Bandiću i koji teško mogu zamisliti populističkog demagoga i promicatelja 'crne Hrvatske' kao predsjednika.
Posljednje ankete potvrđuju takav zaključak. No ipak, u jednome Bandiću valja dati za pravo: tek će odluka birača u nedjelju navečer pokazati tko je zaslužio biti trećim hrvatskim predsjednikom.
