Nakon okršaja Nicolasa Sarkozyja i Davida Camerona na samitu u Bruxellesu te nakon što je Britanski parlament odbio prijedlog o referendumu o izlasku zemlje iz Europske unije, sir Mervyn King, guverner Engleske banke, na sebe je preuzeo ulogu kritičara eurozone te je izjavio da odluka koja će se donijeti sutra i koja će konačno uskladiti njemačku i francusku viziju, neće riješiti goruće i duboke probleme Unije te da će samo pružiti manevarski prostor slijedećih godinu ili dvije.

Mervyn King svakako nije usamljen u svojim prognozama, no jednostavna činjenica da progovara u ime ekonomije van eurozone ipak mu daje bitno šire polje javnog istupanja.

U ime kakve-takve ravnoteže, pravičnim se čini spomenuti i dijametralno suprotnu viziju krize eurozone koju je nedavno iznio Joschka Fischer, bivši ministar vanjskih poslova Njemačke na sastanku njemačkih i francuskih poduzetnika.

'Svaki se napredak u Europi ostvario u doba krize. Što je kriza bila dublja, tim je napredak europskog zajedništva bio jači. Ako imamo na umu ozbiljnost trenutne situacije, Europa bi mogla napraviti veliki skok unaprijed!' Naravno, može se pridodati da Fischerova pozicija, koja ne uključuje aktivno sudjelovanje u izradi plana za spas eurozone, dopušta možda čak i veći prostor no engleskom guverneru za tako visoko optimistična predviđanja.

Nešto trezveniji bio je ipak generalni direktor Svjetske trgovinske organizacije, Pascal Lamy, koji je izjavio: 'Trenutna situacija može poslužiti kao podsjetnik svima onima koji su se zalagali za monetarnu uniju bez jakog političkog zajedništva. Sad se više ne radi o jednom koraku unaprijed ili o tri koraka unazad: ako se monetarna unija raspadne, slijedit će rasap unutarnjeg tržišta, zatim i bescarinske zone. Svaka zemlja će se naći usamljena, u svijetu koje je sve globaliziraniji.'

U čekanju sutrašnjeg dogovora, najviše pažnje zaokuplja situacija u Italiji. Naime, talijanskom premijeru Silviu Berlusconiju poručilo se na nedjeljnom samitu, i to nimalo uvijeno, da zemlju valja pripremiti na niz restriktivnih reformi, posebice u situaciji kada javni dug Italije iznosi 120 posto BDP-a. Reforma koja se najavljuje je ona o podizanju praga odlaska u mirovinu na 67 godina, no njoj se izričito protivi separatistička Sjeverna liga, a u slučaju da nove reforme ne prođu, mogućnost novih izbora je jako izgledna.

Paska od strane dvojca Merkel-Sarkozy je, posve očekivano, loše primljena na domaćem terenu te je sam predsjednik Giorgio Napolitano izrazio 'zabrinutost oko slabog povjerenja u spremnost Italije na reforme' te je odbacio mogućnost stavljanja Italije pod ikakvu vrst nadzora.