Većina zapadnih vojnih analitičara upozorava da je ruska prijetnja stvarna i vrlo ozbiljna, ali ističu da su ukrajinske obrambene snage, u suradnji s rezervistima, dragovoljcima i samim građanima, sposobne nanijeti gubitke jednoj od najbrojnijih i najmoćnijih vojski u svijetu. Za to su, ističu analitičari, zaslužne korijenite reforme vojske koja je godinama nagrizana posvemašnjom korupcijom, zanemarivanjem obrambenih prioriteta, neulaganjem u modernu opremu i zastarjelom vojnom doktrinom.

Početna pozicija Ukrajine u srazu s Rusijom 2014. godine bila je krajnje nepovoljna. Početak sukoba na istoku Ukrajine pokazao je da ukrajinske oružane snage uopće nisu bile dostatno popunjene, opremljene i obučene kako bi se suočile s ruskom agresijom. Uz to, Ukrajina nije bila psihički pripremljena za hibridni rat koji je poveo Kremlj kako bi prisvojio istočne dijelove te države. Također, malo tko je u Ukrajini vjerovao da će moćni susjed uspjeti anektirati Krim prema unaprijed pripremljenoj doktrini hibridnog rata u četiri faze: demoralizacija, destabilizacija, kriza i stabilizacija situacije nakon zauzimanja željenog teritorija.

Aktualna situacija na istoku Ukrajine ukazuje na to da je na zauzetom Krimu u tijeku stabilizacija skrojena po mjerama Kremlja, što uključuje uspostavu okupacijskih vlasti i utišavanje svakog tko se ne slaže sa 'slobodom' koju su donijeli ruski osloboditelji. Situacija u Donbasu i Lugansku na krajnjem sjeveroistoku Ukrajine ponešto je drugačija jer je u toj još uvijek aktivnoj zoni oružanih sukoba propao pokušaj ruskog predsjednika Vladimira Putina da munjevitom vojnom akcijom odvoji to područje od matice.

Potpun nesrazmjer u ljudstvu i tehnici

U tom industrijski ključnom dijelu Ukrajine još uvijek traju sporadične borbe regularnih snaga Ukrajine, potpomognutih raznim milicijama i stranim dragovoljcima protiv proruskih separatista, čije redove također popunjavaju strani dragovoljci nakloni Moskvi. Naravno, Kijev potpomaže NATO dok proruski separatisti uvijek mogu računati na svesrdnu pomoć Moskve koja gomila svoje snage na crtama razgraničenja. No kapaciteti ruske i ukrajinske vojske su neusporedivi jer Rusija ima jednu od najmoćnijih armija na svijetu i nalazi se među prvih pet zemalja koje najviše troše na vojsku.

Usporedbe radi, Ukrajina ima tek 255.000 aktivnih vojnika, dočasnika i časnika naspram 1.014.000 ruskih, osim toga može računati na 1.155.000 pripadnika rezervnog sastava, a Moskva na čak tri milijuna rezervista. Ruska vojska, prema dostupnim informacijama, ima 4465 topničkih cijevi različitih kalibara, a ukrajinska njih tek 2040. U sastavu ruske vojske nalazi se čak 27.110 raznih oklopnih vozila naspram 11.435 ukrajinskih oklopnjaka, a najveća razlika između nekad zajedničke vojske vidi se u brojevima tenkova, jurišnih helikoptera, lovačkih i jurišnih zrakoplova te godišnjim izdacima za obranu.

Preciznije, Rusija računa na 13.000 tenkova dok Ukrajina ima njih tek 2430, a disparitet je vidljiv i po broju jurišnih helikoptera, kojih Ukrajina ima samo 34, za razliku od Rusije, koja broji njih 538. U ogromnom raskoraku su lovci i jurišnici, kojih Ukrajina ima tek 67 naspram ruskih 1531. Manjih bojnih brodova Ukrajina ima tek 13, a Rusija čak 214. Promatrajući godišnje proračune koje izdvajaju dvije vojske, dovoljno je reći da Kijev troši 5,9 milijardi dolara ili 8,8 posto ukupnog proračuna, a Moskva nedostižnih 11,4 posto državnog proračuna ili 61,7 milijardi dolara.

Iako su kapaciteti ruske i ukrajinske vojske nemjerljivi, Kijev je relativan status quo na ratištima donjeckog bazena, najvećeg izvora ugljena na jugoistoku Europe, iskoristio kako bi učvrstio obranu i pripremio ljudstvo na mogući novi i znatno žešći frontalni napad od kojeg ovih dana strahuje Zapad.

Od početnog rasula do transformacije doktrine

Službeni Kijev je početkom ratnih djelovanja 2014. godine shvatio da se brojčano nikada neće moći mjeriti s Moskvom pa je za uspješnu obranu od ruskih posezanja pokrenuo nužne reforme, iskoristivši pritom sukobe niskog intenziteta koji nisu odveć iscrpljivali Kijev, ali i domaću i inozemnu potporu. Valja podsjetiti da Ukrajina prije osam godina uopće nije imala logističke zalihe osim zastarjelog oružja i streljiva koje je ostalo iz sovjetskog doba, zbog čega je gotovo nemoguće nabaviti rezervne dijelove za oružane sustave koje uglavnom drži Rusija, čiji nuklearni potencijal nije ni potrebno naglašavati.

Na početku rata ukrajinski vojni proračun nije ni postojao, a tada postojeći sustav zapovijedanja i upravljanja krizom nije bio prikladan za borbena djelovanja. Na postojeće proizvodne kapacitete negativno su utjecale institucionalne slabosti obrambene industrije u državnom vlasništvu i zastarjeli sustav obrambene nabave. Veći dio ukrajinske obrambene industrije izgubljen je u prvim godinama rata jer je dvadesetak obrambenih tvrtki, osobito tvornica streljiva, imalo sjedišta u okupiranim dijelovima zemlje. Na početno rasulo u ukrajinskim redovima uvelike su utjecale i relativno niske plaće vojnog osoblja u usporedbi s rizicima i pod teretom borbenih djelovanja pa su bile poprilično smanjene perspektive zadržavanja djelatnog kadra. Financiranje ukrajinske vojske je i dalje ograničeno zbog općih gospodarskih uvjeta pa Kijev itekako pažljivo odmjerava gdje će trošiti kako bi ojačao obranu.

Velik problem ukrajinske vojske bila je i zastarjela sovjetska vojna doktrina, a koja je dovedena u pitanje novim načinom ratovanja i operativnim okruženjem. Rusija je pak još ranije napustila sovjetski pristup pa je slojevito mijenjala svoje ratne doktrine i koncepcije nacionalne sigurnosti napustivši stav iz doba Hladnog rata, prema kojem bi oružane snage trebale biti spremne za vođenje sukoba visokog intenziteta, a ne lokalnih sukoba. Ukrajina je u transformaciji postsovjetskih standarda znatno zaostajala ne razumijevajući načela i koncepte NATO-a kao jedine načine kojima se može suprotstaviti nadmoćnijem neprijatelju.

Ozakonjen nacionalni otpor

Također, Kijev se prvih godina rata mučio s korupcijom brojnih obrambenih dužnosnika, čime su bili ograničeni početni zamasi potrebnih promjena i transformacija. To pitanje je i nadalje aktualno, premda je nekad posvemašnja korupcija vidljivo smanjena zbog aktivne uloge vlade, civilnog društva, javnog sektora i nositelja promjena u ukrajinskim oružanim snagama. Kako je preživljavanje nakon prvih dana rata bilo prioritet, značajne promjene najprije su uvedene u samom vrhu obrane. Ukrajinsko vodstvo stoga je imenovalo novog i perspektivnog ministra obrane Oleksija Režnikova te je iz temelja promijenilo zapovjedništvo koje danas razumije intenzitet prijetnji i nužnost uvođenja NATO-vih standarda radi adekvatnog odgovora na opasnost s istoka.

Novo i mlado vojno vodstvo Ukrajine, ističu analitičari, razborito i oprezno procjenjuje vlastite slabosti, ali istovremeno kvalitetno prosuđuje svoje kvalitete i prednosti u odnosu na vojnog diva kojim upravlja Putin. Riječ je o dočasnicima i časnicima koji su gradili karijere u neovisnoj Ukrajini i koji imaju praktično borbeno iskustvo, čime je uspostavljena nova generacija tamošnjih vojnih vođa s utkanim nacionalnim identitetom, vizijom, pristupima i vrijednostima. Takvo vodstvo, ističu poznavatelji stanja na terenu, ima sposobnost zaustaviti rusko napredovanje.

U izgradnji obrambenog sustava veliku ulogu ima i civilno društvo jer je na vrijeme shvatilo važnost nacionalne sigurnosti pa postoji niz uspješnih tvrtki koje doniraju značajna sredstva ukrajinskoj vojsci. Kijev je mobilizirao i volontere i aktiviste koji pomažu u vesternizaciji obrambenog sustava, stoga ne čudi podatak da ukrajinsko javno mnijenje od 2014. godine redovito bira oružane snage kao tijelo u koje ima najviše povjerenja. Upravo je nova vojno-sigurnosna strategija Ukrajine, usvojena prošle godine, razvijena kako bi maksimalno potakla sudjelovanje ukrajinskih građana u nacionalnoj obrani. U sklopu provedbe odredbi strategije, ukrajinski parlament usvojio je i zakon o osnovama nacionalnog otpora, kojim postavlja temelje za sveobuhvatnu obrambenu doktrinu i predstojeću reformu teritorijalne obrane kao drugog stupa otpora.

Naravno, Ukrajinci su ogroman zaostatak u odnosu na Ruse počeli nadoknađivati nakon što su u pomoć priskočile Sjedinjene Američke Države, a koje savjetima i opremom pokušavaju pokriti sve taktičke nedostatke Kijeva. Put Kijeva prema članstvu u NATO-u utisnut je u ukrajinski ustav i temeljne politike, a smjer okretanja Zapadu podržava većina Ukrajinaca. Valja naglasiti važnost podrške većine javnosti jer je ukrajinsko društvo, zbog komplicirane povijesti, godinama bilo podijeljeno između onih koji su orijentirani Zapadu i onih koji su ostali vjerni Moskvi.

Korporativna rekonstrukcija i konkretna nabava

Koliko je aktualno ukrajinsko vodstvo posvećeno sjevernoatlantskim integracijama, govori i podatak da je vojska samo u prvih 18 mjeseci predsjedanja Voldimira Zelenskija implementirala 96 NATO-vih standarda, za razliku od 196, koliko je ugrađeno tijekom pet godina administracije njegova prethodnika. Takvi standardi kreću se od usklađivanja vojnih činova s državama članicama NATO-a do usvajanja smjernica o logistici i planiranju, premda neki neovisni analitičari procjenjuju da će sadašnjim tempom proći najmanje 13 godina prije nego što Ukrajina postane u potpunosti kompatibilna sa Sjevernoatlantskim savezom.

Ostvaruju se i prošireni programi bilateralne i multilateralne suradnje, uključujući obuku pripadnika borbenih postrojbi s oko 10.000 ljudi godišnje, a uvelike su obnovljeni oprema i naoružanje. Taj skupi proces uglavnom se doticao kopnenih snaga i bio je opravdan s obzirom na tijek i specifičnosti prirode ratovanja na kopnu, stoga je pozornost stratega konačno usmjerena na razvoj ukrajinske ratne mornarice i pojedinih komponenti ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane u kojima dominiraju Rusi.

Najveća državna korporacija za obrambenu industriju, Ukroboronprom, započela je s restrukturiranjem te je prihvatila konvencionalni zapadni model korporativnog upravljanja temeljen na modernim načelima poslovanja. Posljednjih godina transformacija sustava logistike i javne nabave riješila je kronične probleme s opremom, materijalom, hranom i medicinskim potrepštinama pa su logističke nestašice, prisutne u prvim godinama rata, polako nestajale.

Realizirana je i konkretna nabava suvremenih oružanih sustava, među čemu se ističe kupovina turskih bespilotnih letjelica koje su se pokazale uspješnim u nedavnom ratu Armenije i Azerbajdžana, a pristigli su i protutenkovski projektili tipa Javelin, efikasan protuotrov za brojčano nadmoćan ruski oklop. Ukrajinskoj vojsci, tvrde vojni analitičari, zasad kronično nedostaju učinkoviti protuzračni i proturaketni sustavi radi obrane od preciznih ruskih napada na infrastrukturu i druge strateške ciljeve. Ako potraje aktualno 'zatišje pred buru', takvi sustavi mogli bi se vrlo brzo naći u redovima ukrajinske vojske.

Sve je na kocki

Današnja razmjerno veća, opremljenija i bolje naoružana ukrajinska vojska više se ne bi trebala oslanjati na brzinski oformljene dobrovoljačke bataljune, kao što je to bio slučaj na početku rata, mada su takve postrojbe, kojima dominiraju krajnje desničarski elementi, u stanju održavati gerilski rat i nanositi Rusima značajne gubitke. No usluge tih milicija i paravojnih postrojbi sve više zamjenjuju službeni vojni i civilni instruktori pod okriljem NATO-a. Toga, ali i činjenice da bi sveopća ruska invazija mogla dovesti do bankrota Moskve, svjestan je i Putin te ga zabrinjavaju i sve veće donacije Zapada u obliku konkretne vojne pomoći. Prvotna ruska ambicija na početku vojno-političke kampanje iz 2014. bila je puno veća od aneksije Krimskog poluotoka i okupacije regije Donbas. Budući da je Ukrajina s vremenom izgradila i angažirala kapacitete, rusko napredovanje je zaustavljeno. Za to je zaslužna i prva crta obrane što se sastoji od niza utvrda i složenih inženjerijskih građevina duž 400 kilometara razgraničenja, a uspostavljena je i jaka druga crta obrane za slučaj da prva popusti.

Analitičari zaključuju da Ukrajina nikada ne bi mogla odbiti sveopću rusku invaziju iz više pravaca, ali njezina trenutna borbena sposobnost, tj. spremnost i praktične vještine ukrajinskih oružanih snaga, postrojbi za specijalne operacije i nacionalne garde, usvojene u posljednjih osam godina rata, mogu biti velika prepreka za rusku pobjedu. Sveopća invazija, isto tako, stajala bi Moskvu brojnih života, ogromne količine novca, izolacije i gubitka tržišta, čega je Putin također itekako svjestan pa je sve izglednije da novovjeki ruski car ipak nije spreman baciti sve na kocku i prijeći točku s koje više nema povratka.