Smrdi, ne smrdi, smrdi, ne smrdi. I tako već skoro šezdeset godina stanovnici Jakuševca, nekad zagrebačke periferije, žive iz dana u dan.

A nije da ih je netko nešto pitao te je divlji deponij s vremenom postao službeno odlagalište smeća na koje se bez nadzora odlagalo svašta sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća, kada počinje kontrola dovezene 'robe'.

'Kao snaha doselila sam se ovdje prije 40 godina. Nama Sunce danas izlazi pola sata kasnije u isto doba godine nego što je izlazilo kada sam se doselila', govori nam Jadranka Bedeković ne bi li plastično dočarala kako su se promijenile stvari za njezina života.

Kuća joj je, reći će u šali, smještena prvi red do 'mora', a razlog za 'kasniji' izlazak Sunca je brdo smeća koje je s godinama postajalo sve više i šire.

Na površini od 80 hektara nataložilo se tu svega i svačega, a gotovo nema godine, u njih proteklih dvadeset, da se stanovnici Jakuševca, Dugava, Zapruđa i Mičevca nisu žalili na mirise zbog kojih prozore moraju stalno držati zatvorenima.

Ovoga tjedna situacija je ponovno eskalirala, a izjava gradonačelnika Tomislava Tomaševića da se 'dobar dio neugodnih mirisa širio od svinja koje se drže oko Jakuševca' posebno je odjeknula.

Dodao je tada da je 'to problem koji se 20 godina nije riješio, ali i da se broj svinja, otkad su došli na vlast, s 1500 smanjio na 100, a broj farmi s dvadeset na pet'.

Istina, Tomašević je kasnije reterirao i korigirao svoju izjavu rekavši da će provjeriti što je uzrok velikom broju pritužbi na smrad i da će u kompostanu, u koju svi upiru prstom, dodavati mikroorganizme, alge i drvnu građu te prekriti zaštitnim folijama.

A kod Jadranke smo navratili u maglovito jutro bez smrada jer njezina obitelj je među preostalima koje drže stoku.

Dobro raspoložena i nasmijana, uvodi nas na obiteljsko imanje. Smrada nema ni od smetlišta, a još manje od životinja. Dok pijetao kukuriče u dvorištu, a drobilica nedaleko melje drveni otpad, ona dodaje da smo baš pogodili dan u kojem nema neugodnih mirisa.

'Mora da su napravili nešto kako se digla halabuka jer posljednja tri, četiri dana bilo je neizdrživo. Ali evo, čujete drobilicu. To vam je svaki dan tako', kazuje nam i vodi nas prema štali u kojoj se nalaze četiri krave i nešto junadi.

U istom objektu je i svinjac. Pod grijalicama leže četiri krmače, a oko njih trči desetak praščića.

'A je, da nije grijano, ne bi preživjeli zimu', objašnjava nam.

Tek kad se otvore vrata objekta osjeti se miris uobičajen za štalu.

Preko puta u kavezu su purice i guske. Dok obilazimo objekte, za nama veselo hoda Žućo, mješanac koji se posebno omilio fotografu Mateju.

Odluka da se domaće životinje ne mogu držati na Jakuševcu donesena je još prije deset godina, za mandata Milana Bandića, ali se mogućnost držanja produžavala sve do kraja 2020. A nova vlast odlučna ju je provesti.

'Maknut ćemo životinje ako oni zatvore odlagalište. Pa to je već trebalo biti napravljeno 2018. godine, a nije. Imamo i mi pravo na čist zrak. Od nas petero u kući četvero ima astmu. Nismo je dobili od stajskog gnojiva', napominje.

Pitamo je bi li pristala na varijantu da je Grad obešteti jer je svojedobno postojala i ta mogućnost.

'Bio je tu procjenitelj, ali te svote bile su smiješne. Uz ozbiljnu ponudu mogli bismo razgovarati', navodi, ali čini se da ne vjeruje u takav ishod.

Grad im je, ističe, posljednjih mjeseci ispisao dvije kazne, jednu od tisuću, a drugu od dvije tisuće kuna. Prvu su naplatili ovrhom. Što će im donijeti budućnost, tek će vidjeti.

Dok se vozimo kroz naselje, u kojem susrećemo tek pokojeg stanovnika, i Jakuševačkom krećemo na drugu stranu prema kompostani, primjećujemo da je vjetar nanio smeće na sve strane.

'Zašto je Zagreb prljav grad?' stoji u opremi teksta iz Večernjeg lista objavljenog u studenom 1965. godine, na koji smo naletjeli prije nekoliko dana tražeći u novinskim arhivama nešto sasvim drugo. Bila je to godina u kojoj se počelo odlagati na Jakuševcu. Pedeset i sedam godina kasnije ponovno bi se moglo postaviti to pitanje. I onda, kao i danas, Čistoća se žalila da raspolaže malim brojem čistača.

Ni sa sjeverne strane odlagališta ne smrdi tako da bismo mogli reći da je nepodnošljivo. Biootpada je više nego inače jer je jesen pa se prikupi više lišća, a i podaci pokazuju da ga ljudi više odvajaju. Na kraju objekta zatječemo radnike Ciaka u zaštitnim odijelima kako čiste separatore.

Pitamo ih kroz ogradu kako to da se ne osjeti smrad od kompostane, a jedan od njih dodaje da su na mirise toliko otupjeli da više ništa ne osjete.

U jednom trenutku cisterna je povukla sadržaj iz separatora, a nama se podignuo želudac i samo trenutak nas je dijelio od ispuštanja doručka na usta.

Vraćamo se u naselje i srećemo Vitomira Ramljaka.

'Prije dva dana bilo je neizdrživo. Nije to smrad od životinja. Može biti kontaminirani biootpad, ali ja bih rekao da su to plinovi koji se ispuštaju iz brda. Taj smrad je gadan. Ne znam zašto nije napravljena spalionica. Ona bi puno toga riješila', mišljenja je.

Dok se šećemo kvartom, nemogće je ne primijetiti količinu naguranih zgrada koje su niknule od kraja devedesetih naovamo. Jakuševčani su zemlju prodavali, grad je izadavao dozvole, ubirao komunalne naknade, investitori zarađivali, a smetlište nije riješeno. Čovjek bi rekao da zbog smrada to nije poželjno mjesto za život, a pogled u oglasnik otkrit će da se cijene kvadrata kreću od 2300 do 3000 eura. Logiku na tržištu nekretnina očito ne treba tražiti.

Hrvoje Krajinović taman je doveo dijete u vrtić Tratinčica. Svjestan je, kaže, da se pitanje smetlišta ne može riješiti preko noći.

'Bandić dvadeset godina po tom pitanju nije ništa radio i teško je odjednom to napraviti. Ova vlast je obećavala, a stanje izgleda kao da se pogoršalo. Često se zna dogoditi da ovdje ne smrdi, a kad odem roditelja u Šance, tamo bude gore nego ovdje. Nije to smrad od farmi. To je smrad sa smetlišta', zaključuje.

Napuštamo kvart u kojem osamsto tisuća ljudi odlaže svoje smeće dok odgojiteljice izvode klince na zrak u dvorište vrtića. Zrak na čiju onečišćenost u ovom dijelu grada ima puno prigovora, posebno u zimskim mjesecima, kada krene sezona grijanja i kada magla bude toliko gusta da jedva vidite prst pred nosom.