Iako se fenomenom navijača akademski više ne bavi otkada je ušao u politiku, što nam je i napomenuo odmah na početku razgovora, aktualni potpredsjednik Sabora Furio Radin itekako se sjeća intervjua koje je 1988. vodio s Bad Blue Boysima u sklopu istraživanja za publikaciju 'Navijačko pleme', kojoj je suautor s Benjaminom Perasovićem, Ivanom Magdalenićem i Željkom Buzovom.

'Jedan od tih navijača bio je i Zlatko Hasanbegović, a tada je imao 15 godina. Nisam znao da je on bio tamo, to mi je rekao poslije - 'ja vas poznam, bio sam vaš ispitanik u prvom grupnom intervjuu'. Tada je bio Mali Hasan', otkrio nam je odmah na početku Radin.

U tim razgovorima koje je vodio s njima doticao se i teme nasilja i njihovih obračuna, osobito aktualnih ovih dana, nakon divljanja u Ateni i ubojstva navijača AEK-a. S obzirom na to da je dio Bad Blue Boysa završio u pritvoru u Grčkoj, a i da sukobi među navijačkim skupinama nisu nepoznanica i u samoj Hrvatskoj, pitamo Radina što se promijenilo u posljednjih 40 godina otkada je razgovarao s navijačima Dinama.

'Već dug niz godina ne bavim se tim fenomenom i ne znam kako su danas strukturirani Bad Blue Boysi, Torcida i ostale navijačke skupine. Mogu vam reći kako je bilo tada pa izvucite paralelu kako je to danas. Tada je bilo onoga što smo zvali 'tvrdo kopito', 200-tinjak tvrdih navijača koji su bili i skloni nasilju. Osim njih, bila je velika većina onih koji su bili više skloni koreografiji, pjevanju, bakljama, pa i stvarima koje su bile pomalo opasne i koje su unosili u stadione, ali nisu bili a priori nasilni. Ono čega se ne sjećam je da je bio hladnog oružja i pretpostavljam da ga nije bilo. Bilo je batina i batinanja, možda su oni najžešći imali i pokoji komad željeza, ali ne sjećam se oružja. Sad, kako vidim, ima oružja. Neću ulaziti u ono što se dogodilo u Grčkoj jer ima kontradiktornih informacija sa svih strana. Mogu samo reći da je tamo bila tučnjava između navijača klubova, barem dva, a izgleda i još nekih, i da je nažalost bilo devet ranjenih, ali i, još žalosnije, mrtvi mladić. Uvijek mislimo da smo mi najgori, ali takve stvari su se događale i u drugim zemljama', kaže nam Radin.

I tada, prije 40 godina, kada je razgovarao s Boysima, kaže Radin, bilo je žestokog nasilja na nogometnim utakmicama diljem svijeta, ali sve se preokrenulo nakon žestokog obračuna na Heyselu u Bruxellesu 1985. U finalu tadašnjeg Kupa prvaka između Liverpoola i Juventusa poginulo je 39 navijača, a više od 600 ih je ranjeno. 'Strašno je u svemu tome da je, oni kažu iz sigurnosnih razloga, a ja kažem zato što u nogometu dominira novac, utakmica igrana do kraja. Možda neki igrači ni nisu znali razmjere onoga što se događalo na tribinama, ali organizatori su sigurno znali. Tada je 60 zemalja prenosilo utakmicu od početka do kraja, a samo tri su ugasile prijenos. A talijanski RAI je ugasio samo video i ostavio audioprijenos. Hoću reći da se mi uvijek, i s pravom, okomimo na navijače, ali navijači da nisu jedini krivci u nogometu. U nogometu postoji jedan gazda, a taj gazda zove se novac. Nogomet kao takav je prljav, to je prljav šoubiznis. Naravno, svi smo zadivljeni rezultatima koje je postigla hrvatska reprezentacija, ali do tih rezultata ne bi došlo da nema prvenstva. A u prvenstvu tada, a vjerujem i sada, klubovi koketiraju sa žestokim navijačkim skupinama. S njima koketiraju, s jedne strane, da bi ih kontrolirali i, s druge strane, da bi iskoristili njihovo navijanje. Tako da ne možemo u toj priči izuzeti klubove i HNS', kaže Radin.

Znaju ga pitati, kaže Radin, kako riješiti problem nasilja na stadionima. Restriktivnije kazne, daje nam do znanja u razgovoru, nisu rješenje. 'Situaciju bi trebalo riješiti, ali ne nasilnim metodama. Nasilje se ne rješava nasiljem. Moramo doći do nultog nasilja, ali kontrola treba biti oštra. Kontrolu treba netko platiti, a to su oni koji zarađuju od nogometa. To trebaju platiti klubovi i HNS. Donijeli smo zakon, prošao je i moj saborski odbor. U tom zakonu čak i piše da tamo gdje se događaju neredi ti stadioni budu isključeni iz natjecanja one lige u kojoj se nalaze, da se stavljaju mašine koje broje koliko ima gledatelja, a toga nema ni danas. Bilo je još dosta tih mjera kontrole, ne tačerovskog tipa, nego mjere kontrole na stadionima, oko stadiona i na mjestima na kojima se oni nalaze. Taj zakon je usvojen i nikada nije primijenjen', poručuje Radin.

Uz to, svoju ulogu, smatra Radin, imaju i mediji. 'Novinari se premalo bave tim problemom osim kad ima ekscesa. Novinari na televiziji premalo osuđuju verbalni dio koji onda vodi i do nasilja - rasističke i nacističke uzvike, vrijeđanja, pogrde, nacistički kukasti križ koji su Bad Blue Boysi napravili u Livornu. To su stvari kojima se novinarstvo treba kontinuirano baviti. Sportski novinari su također vrsta koja je pod staklenim zvonom, a proklamiraju se u privilegiranim novinama. Vidio sam to na sto utakmica i u Italiji i kod nas, a sportski novinari bi se daleko više trebali baviti tim problemom, ali i oni su dio šoubiznisa', kaže Radin.

Do ekstremnog tipa navijača kod nas, kaže nam dalje Radin, došlo je kada su televizije počele prenositi utakmice i kada su i navijači shvatili da mogu postati dio tog šoua. 'Oni žele biti subjekti utakmice, a ne objekti. Žele sudjelovati u tom šouu. Smatraju da su, i neki put su i u pravu, važniji u postizanju rezultata, a svakako su važniji u kažnjavanju kluba čiji su navijači. Nemojte zaboraviti da se navijači puno puta ne slažu s upravom kluba i ne bih se zakleo da ne rade namjerno određene kažnjive stvari. To je počelo u 60-ih godinama i bilo je sve više nasilja do Heysela. Tada su britanski zakoni postali restriktivni i nasilje se prenijelo izvan stadiona', kaže Radin.

Tako je bilo i u Grčkoj, u kojoj se divljanje proširilo ulicama Atene. S obzirom na to da je Bad Blue Boysima bio zabranjen dolazak u Grčku, mnogi ih ne žele ni nazivati navijačima, nego huliganima koji su išli ondje samo s jednim ciljem, a to je potući se. Pitamo Radina slaže li se on s takvim stavom. 'Oni koji imaju oružje sigurno su huligani, onaj koji ima oružje ima ga da ga upotrijebi ili u obrani ili u napadu. Ispod toga je teza da je sport čist, a navijači su huligani. Ali nije to tako, ima puno sivila između raznih vrsta huliganstva. Ima i virtualnog huliganstva u svijetu klubova. To se huliganstvo odvija tako da se neki veliki igrači, neki veliki treneri, neki veliki sportski radnici, umjesto da djeluju odgojno na navijače.... u smislu verbalne agresije ili vrijednosnog sustava, ne razlikuju puno od navijača. Ponašanje nekih navijača tolerira se i zato što klub ne djeluje odgojno, a može odgojno djelovati samo na jedan način: tako da veliki i voljeni igrači, veliki i voljeni treneri, veliki i voljeni sportski djelatnici razgovaraju kao ljudi s drugim ljudima koji se zovu navijači i objašnjavaju im koje su vrijednosti sporta - ako se još sjećaju toga', zaključuje Radin.