No dok su Europa i SAD uvidjele da multi-kulti mantre više ne drže vodu, pa, makar i trapavo, ipak pokušavaju promijeniti svoj odnos, hrvatska akademska zajednica, javnost i politička elita još uvijek tapkaju u mraku pokušavajući shvatiti što to manjine uopće jesu. Jedno je sigurno, teško da itko ima razloga još uvijek vjerovati da je slika o cvjetanju tisuća cvjetova stvarna.

Nisu svi muslimani teroristi, ali su svi teroristi muslimani. Dakle, sasvim je normalno muslimane skinuti do gole kože i provući ih kroz što više skenera i radara, pa ćemo svi zajedno sigurnije putovati. Zaključak je to američkog evolucijskog psihologa Satoshija Kanazawe, koji je u tamošnjem akademskom svijetu poznat kao osoba bez dlake na jeziku. Nešto šire poznati Barack Obama je pak u televizijskom intervjuu postaji Al-Arabya poručio muslimanima da im Amerika želi pružiti ruku te da ih ne smatra neprijateljem, što je po Obami dobar znak u pokušaju pomirenja s muslimanskim svijetom. Američka je administracija vjerojatno otpustila sve komunikologe jer je Obamina izjava sve samo ne dobar pokušaj pomirenja. Ruka se, naime, pruža djetetu, ozlijeđenome, nemoćnome, dok s ravnopravnima želite dijalog. Koliko god zvučalo čudno, i Kanazawa i Obama žele istu stvar: u ime zajedničkog dobra, ne treba inzistirati na posebnostima. No, američka je kultura oduvijek one druge smatrala nekim drugim svijetom, pa teško da takvu osviještenost možemo očekivati od politike poznatije po Coltovom revolveru nego po luli mira.

Ne zaboravimo: i onda dok smo svi bili različiti, a jednakovrijedni i dok se nitko nije pačao u druge, dobro se znalo gdje je mjesto svih onih Arapa i Balkanaca, crnih i žutih, koji su imigrirali u bogate i sigurne zemlje blagostanja. Međutim, usta koja su donedavno bila puna hinjene tolerancije, počela su danas govoriti neke druge stvari. Nažalost, podjednako licemjerne kao što je licemjerno bilo nazvati, recimo, beskućnike 'rezidencijalno fleksibilnima', u najboljem tonu takozvane 'političke korektnosti'. Dok su se smišljale ovakve i slične gluposti, sve manje smo se međusobno podnosili.

I što sad? Elite su se dosjetile da bi ipak bilo pametno pronaći zajednički nazivnik svim kulturama. Zasad bi taj nazivnik trebao biti upravo građanski identitet. Trebao bi – no je li doista? Primjerice, 80 posto muslimana s britanskim državljanstvom sebe na prvom mjestu smatra muslimanima, a tek onda Britancima. U drugim europskim državama, gdje su muslimani značajna manjina (Francuska, Španjolska, Njemačka), ti se postoci kreću između 45 i 65 posto. Dakle, kod muslimana je etnički, odnosno religijski identitet obuhvatniji od građanskog. I to treba promijeniti, smatraju oni koji se manjinama bave. Naravno, ta formula u Hrvatskoj ne bi prošla jer biti Hrvat vrlo je uska i konkretna odrednica.

Britanska je vlada svojedobno prekinula diplomatske odnose s Iranom zbog Salmana Rushdieja, književnika indijskog porijekla optuženog da je uvrijedio islam svojim 'Sotonskim stihovima'. Odluku da brani Rushdieja obrazložila je argumentom univerzalne vrijednosti. Naime, britanska vlada smatra da bi djelo Rushdieja svugdje trebalo biti uobičajeno. U vremenu zanesenosti kulturnom jednakošću, argument bi vjerojatno glasio: 'Mi imamo svoj način, a vi radite po svome.' Danas francuski premijer Francois Fillon odbija dati francusko državljanstvo čovjeku koji primorava svoju suprugu, Francuskinju, da pokriva lice punim islamskim velom, pravdajući to odbijanje vrijednostima republike. Francuski predsjednik Sarkozy, pak, sebe naziva zahtjevnim prijateljem muslimana i traži prilagođavanje francuskoj kulturi. Sarkozy smatra da, kad već on pri ulasku u džamiju skida svoje cipele, onda i u francuskim državnim školama djevojke moraju skinuti svoj veo. O promjenama u Nizozemskoj ne treba trošiti riječi.

A kako stoje stvari kod nas? Hrvatska je geografski malena, a etnički gledano iznimno homogena. Drugim riječima, 'čista' je kao što su to još nedavno sanjali likovi poput Tuđmana ili Šuška. Na ovim je prostorima narcizam malih razlika ukorijenjen u kulturni karakter, pa smo u stanju minimalne jezične različitosti napuhati do besmisla, isto tako kao što vješanjem krunica na retrovizor automobila profaniramo ono radi čije bismo svetosti bili u stanju ubiti. Najbliži susjed u našem je društvu već stranac, dok su osobe druge boje kože ili kulture toliko rijetke da još uvijek mogu izazvati rasističke opaske dostojne svakog pravog devetnaeststoljetnog kolonijalista. Dovoljno je poslušati prijenose većine sportskih događanja da se u to uvjerimo. U tim je uvjetima stvarno teško raspravljati o suživotu različitih kultura.

Dok je spomenuta rasprava u drugim sredinama prošla sve životne faze, kod nas je ona zaživjela samo u glavama manjine. Točnije rečeno, na ovim se prostorima liberalizam zapravo nikada nije ni pojavio, da bismo mogli osjetiti njegove nedostatke. U Americi i Europi se javlja svijest o tome koliko je paradoksalna situacija u kojoj se od građana očekuje da poštuju svoju kulturu, a da istovremeno budu u stanju tu istu kulturu staviti u zagrade i poštovati neku drugu koja je dijametralno suprotna od njihove. Teško je očekivati da će patriotski orijentiran Francuz moći razumjeti, a kamoli poštovati šerijat. U Hrvatskoj smo još uvijek na osnovnim pojmovima. Učimo teoriju koja se drugdje u praksi već pokazala. Rasprave koje bi pokušale odgovoriti na probleme definiranja vlastitih simbola i granica kojima određujemo našu kulturu prava su rijetkost i tu se u ovoj priči opet približavamo Europi.

Naime, ni Hrvatska ni Europa ne mogu jednoznačno odrediti svoje porijeklo, vrijednosti i tradicije. Christopher Caldwell kaže: 'Teško je braniti ono što ne možeš definirati.' Peter Singer smatra da je nevolja upravo u tome što se dosadašnja etika stvarala u odnosu na pleme, zajednicu ili naciju. Možda je ključ kulturnog suživota zaista u odustajanju od zajednica uskog interesa i okretanje nekoj obuhvatnijoj kategoriji. Amerika i Europa svjesne su toga, ali uslijed svog etnocentrizma još uvijek drže figu u džepu, a države poput Hrvatske još su mali kulturni otoci, nesvjesni onoga što ih čeka u velikom svijetu.