U razgovoru, što ga je FAZ objavio u četvrtak, Genscher je podsjetio da je Jugoslavija uoči raspada imala izvrsne odnose s Njemačkom. Na pitanje, zašto se poglavito u literaturi na engleskom govornom području ustalila teza o 'preuranjenom priznanju' Hrvatske i Slovenije, Genscher je izjavio kako je riječ o pokušajima nekih čimbenika da 'naknadno prevladaju vlastite zablude'.

Njemačka se, tvrdi on, prije odluke o priznanju odlučno zauzimala za opstanak Jugoslavije. Međutim, kad je u lipnju 1991. na poziv tadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara posjetio Beograd, Genscheru je, kako kaže, za vrijeme susreta s Miloševićem postalo 'potpuno jasno da taj čovjek želi veliku Srbiju'.

Nakon toga, podsjeća Genscher, na prijedlog Francuske osnovano je povjerenstvo koje je imalo zadaću izraditi pravila za priznanje novih država. Takozvana Badinterova komisija, nazvana po svome predsjedniku Robertu Badinteru, čiji je zamjenik bio kasniji njemački predsjednik Roman Herzog, po Genscherovu tumačenju bila je stručna skupina. Genscher tvrdi da se pobrinuo da na njezinu čelu ne bude Nijemac, jer je postojala opasnost da to bude pogrešno protumačeno, a Badinter je bio osoba od povjerenja tadašnjeg francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda

Genscher podsjeća da su u to vrijeme brojni europski političari poticali priznanje Hrvatske i Slovenije, primjerice bivša predsjednica britanske vlade Margaret Thatcher, zatim ministri vanjskih poslova Belgije i Danske, a tadašnji predsjednik vijeća ministar EU-a, Nizozemac Hans van den Broek, izjavio je kako unija mora pokrenuti proces priznanja ako se u roku od dva mjeseca ne pronađe mirno rješenje. Taj je rok istekao početkom prosinca 1991., a na sjednici vijeća ministara 16. i 17. prosinca donešena je odluka da EU 15. siječnja prizna Hrvatsku i Sloveniju.

'Njemačka se toga držala', rekao je Genscher, odbacujući tvrdnje da je njemačko priznanje uslijedilo ranije.

Kancelar Helmut Kohl, podsjeća Genscher, izjavio je tada kako njemačka vlada mora djelovati još prije Božića, ali na sjednici vlade 19. prosinca 1991., posljednjoj u toj godini, odlučeno je da će Njemačka priznati Hrvatsku i Sloveniju 15. siječnja 1992.

'Mogli smo to učiniti odmah, ali smo se pridržavali zajedničke europske odluke', kaže Genscher, tvrdeći kako je odlučujuća za tu odluku bila izjava tadašnjeg britanskog ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda, koji je podsjetio da je Njemačka dugo odgađala odluku o priznanju poštujući europsko zajedništvo te da se odluka više ne može odgađati.

Tvrdnju da je Njemačka žurila s priznanjem i vršila pritisak na europske partnere, Genscher pripisuje njemačkoj ljevici za koju kaže da je osjećala povezanost s Jugoslavijom. Istodobno, on podsjeća da je i SPD kao i sve druge stranke u Bundestagu poticala priznanje. Naposljetku, kad je Badinterova komisija zaključila da se Jugoslavija raspada, dogodilo se ono što je ionako bilo neumitno, tvrdi Genscher.

Prva se Jugoslavija prema njegovim riječila održavala iz straha od Njemačke i Austrije, a druga na temelju Titove karizmatske osobe i straha od Staljina. Te su brige nestale nakon dolaska Mihaila Gorbačova na vlast u Moskvi, ali Milošević nije poput ruskog predsjednika Borisa Jelcina shvatio znakove vremena i omogućio raspad zajednice, nego je nastojao još više ograničiti prava drugih, smatra Genscher.

Hans-Dietrich Genscher bio je od 1969. do 1974. njemački ministar unutarnjih poslova, a od od 1974. do 1992. ministar vanjskih poslova.