Ima nečeg postapokaliptičnog u bosanskohercegovačkim prosvjedima. Margaret Thatcher je svojedobno izgovorila provokativnu misao da 'društvo ne postoji'. Bosanskohercegovački prosvjedi su joj naknadno, nehotice i u ironičnom obratu dali za pravo. U Bosni i Hercegovini društvo doista ne postoji. Ono je, ako je ikada postojalo – a možda i jest – ubijeno.

Kao i druge tvorevine nastale na tlu bivše Jugoslavije, Bosna i Hercegovina niti je zamišljena kao društvo niti je trajala kao društvo, kao zajednica građana u kojoj se zbiva svekolika ekonomska, politička, kulturna i individualna interakcija. Bosna i Hercegovina, kao i njeni susjedi, nije društvo, nego tek nacija, točnije koalicija triju nacija ili, sasvim precizno, ona je tek krhki dogovor koji je nacionalističkim elitama nametnut u Daytonu, dogovor koji neprestano sabotiraju jer bi konstruktivnom suradnjom ugrozile vlastitu suštinu. Ima u tome ima neke perverzne dosljednosti jer nacije su po definiciji fikcije koje nastaju i opstaju upravo zato da bi u svojoj suverenoj usamljenosti njegovale neprijateljstvo prema nekoj drugoj, jednako suverenoj i usamljenoj fikciji. Ta dosljednost nacionalističkih elita dovela je Bosnu i Hercegovinu (ne samo nju) do začudnog, gotovo nadrealnog stupnja disfunkcionalnosti i korumpiranosti. Riječju, do smrti društva.

Poput svojih susjeda, Bosna i Hercegovina nije ni država, jer tvorevina utemeljena na nacionalnom principu – bio on jednonacionalan ili višenacionalan, svejedno – umjesto na suverenom građaninu i na univerzalnim vrednotama ljudskih prava i građanskih sloboda, ne može ni biti država. Ona je tek Matrix manipulacija i samoobmana koji još od početka devedesetih godina ne čini ništa nego kupuje vrijeme jer je i moralno i materijalno nesposobna – i nevoljna – uspostaviti demokraciju i vladavinu prava i osloboditi privredu svojih mahnitih proračunskih troškova. Na sve moguće načine, širenjem mržnje, ratom, lažima i gomilanjem dugova taj Matrix odgađa trenutak suočenja s vlastitom moralnom i materijalnom neodrživošću. Zatočio je društvo u paralelnu stvarnost nacionalnih fikcija gdje je biti Bošnjak, Hrvat ili Srbin postalo važnije nego biti ljudsko biće i građanin sa svojim individualnim identitetom, a granice i suverenost država, entiteta i kantona postale su važnije od Unisa, Tasa, Čajaveca, Energoinvesta, Dite, Šipada, zeničke željezare i Zemaljskog muzeja, ukratko: važnije od života samog. Konačni učinak tog pothvata – a drugi nije bio ni moguć – je ekonomska, politička i kulturna, svakovrsna implozija.

Političke institucije u BiH svode se na Republiku Srpsku, tu NDH srpskog nacionalizma čija jedina svrha je dokazivanje kako je etnička država jedina moguća država i na bošnjačke i hrvatske kantone objedinjene u Federaciji s jedinom, pak, svrhom da bi bošnjački i hrvatski nacionalisti mogli zapomagati nad svojom obespravljenošću, gdje se obespravljenost, dakako, doživljava kao odsutnost 'prava' na ponižavanje Drugoga. Nominalna demokracija u BiH služi samo za održavanje etničke trodiobe i u toj legaliziranoj nacionalističkoj apokalipsi ekonomski slom i korupcija samo su kolateralne, čak ne i najgore posljedice.

Model porezne otimačine, negacije građanske demokracije, simuliranja kapitalizma i (blasfemne) divinizacije etnosa je potrošen. Isuviše dugo i isuviše bešćutno se opirao životu. Iscrpljen je provizorij prijevara na kojem je opstajao i ponestalo je moralnih i materijalnih vrijednosti koje bi (još) mogao razoriti. Nacionalističke elite ostale su same na pustom razbojištu, same sa svojim gladnim i gnjevnim žrtvama.

Pitanje se nameće samo po sebi: može li se taj gnjev artikulirati u konstruktivni demokratski i građanski program, u političku snagu koja će probuditi građane Bosne i Hercegovine iz etničke hipnoze? (To bi zasigurno užasnulo političke elite bosanskohercegovačkih susjeda koji svoje postojanje također duguju etničkoj hipnozi, premda su njene posljedice vidljivije u BiH, jer su u BiH dovedene do paroksizma). Postoji, međutim, jedna opasna prepreka takvom, optimalnom ishodu. Nacionalisti su ubili društvo, između ostalog i zato da bi onemogućili artikulaciju građanske demokracije, kako u proceduralnom tako i sadržajnom smislu, ne bi li svoje žrtve i protivnike primorali na nasilje kao jedini mogući, jedini preostali iskaz, ne bi li ih prisilili da progovore njihovim jezikom. Ne bi li ih primorali na huliganstvo.

Perfidija i odvratnost fašizma – a svi su istočnoeuropski i južnoslavenski nacionalizmi, nemojmo se zavaravati, samo inačice fašizma (za njih je demokracija tek oportuna retorika) – krije se i u njegovoj sposobnosti da izazove slijepi gnjev i u njegovom odbijanju da ode sa scene bez krvavog spektakla. Fašizam nije samo nasilan. On zaziva nasilje. U tu klopku upali su Churchill kada je odobrio razaranje Dresdena, Truman u Hiroshimi i Nagasakiju, Josip Broz u Bleiburgu i talijanski partizani kada su Mussolinija strijeljali bez suda i objesili naglavce. Toj se zamci približavaju bosanskohercegovački prosvjednici kada uništavaju imovinu. Samo ako nacionaliste pobijede demokracijom i nenasiljem i ako im ne pruže priliku da od sebe stvore žrtvu (a nacionalisti su u tome nenadmašni), njihov bunt mogao bi probuditi nadu. Ne samo u Bosni i Hercegovini.