Zadivljujuće je, zapravo, koliko se to i dalje zna govoriti za aktualnu pop-glazbu – ono, više od desetljeća nakon što su se radijski urednici svojski potrudili da ne zaboravimo svaki mogući veliki i minorni hit iz osamdesetih, a VH1 i trash-partyji dali sve od sebe da ne zaboravimo ni one još minornije!

Naravno da ima i druge glazbe osim popa, za koju se to isto zna govoriti... Mada ni tad nema baš puno smisla. Jer optužbe u stilu 'tko će se toga sjećati za XY godina?' su problematične iz više razloga, kao recimo:

- pretpostavka da su neke vrste glazbe po defaultu bolje opremljene da izdrže 'test vremena'

Zamislite da sad otputujete kroz vrijeme natrag u sedamdesete, i kažete nekom tadašnjem 'ozbiljnom' rokeru: 'E, stari, samo da znaš, za 30-40 godina skoro nitko od mladih, pametnih, obrazovanih ljudi neće znati nijednu pjesmu Little Feat ili Jamesa Taylora – ali će zato strane svi znati 'Sugar Sugar' Archiesa...' Čovjek vam ne bi vjerovao! Ali, eto, ispalo upravo tako.

(A koliko god bilo nepredvidivo što će ostati u kolektivnoj memoriji, još je nepredvidljivije što će ostati u *osobnoj* memoriji: naprimjer, prva ploča koju sam kupio bila je neka dobrotvorna pop-rock kompilacija, jedna od stvari na njoj je bila 'Just Like You' Robbieja Nevila, i... Ne morate mi vjerovati ako nećete, ali otad - prije skoro 25 godina - pa do dana današnjeg, jedva da i prođe *ijedan jedini tjedan* a da mi u nekom trenutku refren 'Just Like You' ne izroni iz dubina mozga. A stvar mi totalno bezveze!)

No opet, ruku na srce, ima i glazbe koja ipak *ima* bolje predispozicije da izdrži test vremena, a to je ona koja je po zvuku, produkciji, modnim obilježjima, i tako dalje - čvrsto vezana za period u kojem je nastala, glazba koju ne možeš pobrkati s glazbom iz nekog drugog perioda. Dok pak ona koja je rađena s namjerom da bude 'bezvremena' najčešće završi tek u fusnotama povijesti: retro-izvođači obično unose toliko malo novih, samosvojnih elemenata u cijelu priču da su naprosto lako *zamjenjivi*, iz kolektivne memorije ih istisnu neki budući retro-izvođači, koje opet kasnije istisnu neki još treći, i tako unedogled... Drugim riječima, spreman sam se kladiti da će za 20-30 godina neki novi klinci i dalje posezati za albumima Animal Collective i Buriala – dok će, recimo, Black Keys i Lana Del Rey manje-više posve pasti u zaborav.

- pretpostavka da je 'sud povijesti' uvijek ispravan

Čak i ako bismo prihvatili premisu da se može biti objektivno u pravu i objektivno u krivu glede toga koliko neka glazba valja... Pa, svejedno, tko vam garantira da su budući slušatelji - ti koji će nužno biti u pravu?!?

- tko bi doli, sad je gori

Postoji razlika između glazbe koju je povijest generalno izbrisala i glazbe koju je vrijeme, naizgled, pregazilo. Ova prva umire skupa sa svojim izvornim fanovima, eventualno biva zombificirana po sićušnim kolekcionarskim kružocima, ova potonja čeka na pogodan trenutak za revalorizaciju. Sjetite se samo kako je italo-disco u devedesetima bio muzika za ostarjele nostalgičare, da bi potom u nultima poznavanje osnova italo-disca - postalo praktički stvar opće kulture među posvećenim ljubiteljima plesne elektronike!

- nužno sažimanje povijesti, uz sve popratne posljedice

Uzmimo za primjer 'Pet Sounds' Beach Boysa i 'Exile on Main Streets' Rolling Stonesa: to su obično prvi njihovi albumi za kojima će posegnuti nove generacije fanova. Znači li to da su to albumi iz kataloga Beach Boysa i Stonesa koji su najbolje izdržali test vremena?

Pa... Ovisi kako se uzme. Povijest ne pišu nužno pobjednici, nego ponekad naprosto - oni kojima se *dade pisati* (te koji tako, ako već nisu, postaju pobjednicima na dulje staze)! 'Pet Sounds' je po izlasku komercijalno podbacio, 'Exile on Main Street' nije iznjedrio praktički nijedan veliki hit: za famu o njima u predstojećim je desetljećima bio više zaslužan glazbeni tisak negoli većina ljudi zahvaljujući čijoj podršci su kao bendovi uopće i bili postali toliko popularni.

OK, možemo odmah odbaciti uvredljivu implikaciju da su glazbeni kritičari 'perceptivniji' i 'bolji' slušatelji od običnih fanova, no njihov konsenzus je i dalje imao izvjesnu težinu – jer se radilo o ljudima koji su preslušali sve, ili skoro sve albume Beach Boysa i Rolling Stonesa. Dok danas pak imamo situaciju kad je: a) internet omogućio da se čuje svačiji glas i da svatko bude kritičar, b) *osjetno manje* novih štovatelja koji će imati želju i volju za temeljitijim istraživanjem kataloga BB-a i RS-a...

Za razliku od, recimo, ljudi koji bi se okarakterizirali kao fanovi Beatlesa – te u čijim redovima ima puno više novijih naraštaja fanova koji su se upoznali s kompletnom diskografijom Buba. I zahvaljujući tim kasnijim fanovima, stvarno se i može reći da su 'Revolver' i 'Rubber Soul' bolje izdržali test vremena od 'Sgt. Pepper'sa'! Naime, 'Sgt. Pepper's' je par desetljeća kotirao kao najcjenjeniji album Beatlesa, da bi ga potom 'Revolver' i 'Rubber Soul' dosta uvjerljivo detronirali: 'Sgt. Pepper's' je bio event-album, tko je god svjedočio njegovom izlasku, svjedočio je povijesti u nastajanju, da bi potom kasniji naraštaji – neopijeni generacijskim kontekstom – mahom zaključili da ova druga dva imaju jednostavno... bolje pjesme.

Tu možemo govoriti o nekakvom trajnom konsenzusu, polaganju testa vremena, svemu tome, da. No ne znam baš koliko možemo u slučaju 'Exile on Main Street' i 'Pet Sounds' ako su to – skoro pa jedini albumi Stonesa i Beach Boysa za kojima posežu novi naraštaji fanova? A k tome još pričamo i o manjem dijelu fanova, jerbo je puno više onih koji će se zadovoljiti tek pokojim best-ofom!

I tu nije čak ni uvijek riječ o nekoj lijenosti ili, ne znam, manjku znatiželje: što se više glazbene povijesti gomila iza nas, svatko ima i manje vremena da je pomnije upozna; svežderi smo, sve nam je dostupno na nekoliko klikova mišem, i tako raste potreba za sve ekomonomičnijim sažecima davnijih kutaka te povijesti. Što je sve normalno i prirodno, okej, ali... Ne znam koliko ima smisla štovati 'test vremena' ako se tako često svodi na utrku što će prije biti upisano pod rubriku 'XY za neznalice', i zapečaćeno jednom za svagda?

- odraz je iskompleksiranosti, manjka samopouzdanja, kukavičluka

Ako ludo volite glazbu, onda sigurno ludo volite i pokojeg izvođača ili pjesmu za koje ljudi do čijeg vam je mišljenja stalo ili misle da su smeće, ili ih smatraju toliko nebitnima i/ili nezanimljivima da ih potpuno ignoriraju. A ako vi te izvođače i pjesme volite čak i unatoč tome što ih ne vole ljudi do čijeg vam je mišljenja stalo – pa zašto bi vas onda bila briga što će o njima misliti neke buduće generacije ljudi *koje nećete uopće poznavati*?

Mislim, šta me briga što se Chicks ne sjećaju ni najokorjeliji brit-indie veterani, meni je 'Daria' jedna od naj naj NAJ indie-punk-pop stvari ikada i totalno mi je svejedno ako sam jedini čovjek, ma ako sam i *zadnji* čovjek na svijetu koji će to ikada više misliti!

Ionako ćete se i sami - prije ili kasnije, htjeli-ne htjeli - naći na 'krivoj' strani glazbene povijesti. Da li moj tata, kad se nađe na piću sa svojim starim rokerskim frendovima, kaže: 'E, momci, čini se da je Erica Burdona povijest upamtila samo kao 'onog tipa što je pjev'o 'House of the Rising Sun', tja, mislim da je došlo vrijeme da ga se odreknemo'? Naravno da ne, pa ne znam koliko moraš biti iskompleksiran da bi tako razmišljao!!