Bliži se sredina prosinca a već je objavljena većina bitnijih magazinskih lista najboljih albuma godine. Dobar dio ih je, štoviše, bio objavljen već do kraja studenog! A ako ste na to htjeli uzviknuti 'ali čekaj, brate, pa godina nije još ni gotova' – što bi onda tek rekli na to kako mjesečnici poput Uncuta ili Q-a traže od suradnika da pošalju svoje pojedinačne godišnje liste (od čijeg zbroja obično nastaje konačna lista) - još krajem listopada?!

Dodatna ironija je u tome što se finiš te utrke 'tko će prije' ustalio oko prijelaza studenog na prosinac taman usred eksplozije filesharinga, iltiga nakon što su zbog piraterije diskografi prestali kritičarima slati promotivne primjerke albuma i po dva-tri mjeseca prije izlaska: danas se obično promo CD-i i linkovi na promo-downloade/streamove šalju tek koji tjedan ususret izlasku albumu, pa si možete misliti koliko kritičari koji sastavljaju te liste stignu pošteno degustirati ponudu iz zadnjeg kvartala godine.

Mada, opet, nije da i ovako i onako degustiraju puno toga i iz ostalih kvartala. Mislim, što znači pojavljivanje jednih te istih albuma iz godišnje liste u godišnje listu (ovom prilikom: Frank Ocean, Tame Impala, Kendrick Lamar, Grimes, Cat Power, Jack White...)? To znači da su to većini glazbenih kritičara bili najdraži albumi ove godine... od onih koje su čuli.

A većina ih em čuje malo (jako je ograničena količina glazbe koju fizički moćeš čuti tokom godine, čak i ako ti je posao da muziku slušaš non-stop), em se uglavnom ograničava na angloameričku produkciju, em se na ovaj ili onaj način ograničava i unutar te produkcije.

Primjerice: je li Kendrick Lamar stvarno izdao najbolji hip hop-album 2012? Moguće da jest, to će potvrditi mnogi ljudi koji intenzivno prate hip hop i godišnje preslušaju stotine pa i više hip hop albuma i mixtapeova; njihov odabir utoliko ima neku težinu.

No, koliko težinu ima titula hip hop albuma od strane ljudi koji su poslušali tek – šačicu hip hop albuma iz 2012? Mislim, Kendrick zasigurno nije osvanuo na svim tim listama samo zbog hip hop kužera, nego i uvelike zbog kritičara koji jako slabo prate hip hop, ali su vidjeli da svi nešto jako hvale tog Kendricka Lamara, pa rekli ajde da vidimo oko čega je tolika strka i skužili: 'vau, pa ovo je fakat dobro!'

A što tek reći za albume iz žanrove koje većina glazbenih kritičara uglavnom uopće ni - ne prati? Tipa, kužim da ih većina ne voli baš npr. metal ili pop, ali to su ogromni žanrovski teritoriji u kojima praktički svatko može naći nešto za sebe, i dao bih ruku u vatru da bi masu njih na Torcheov 'Harmonicraft' rekla 'jebate pa ovo je skoro ko Nirvanin drugi dolazak', ili možda 'bog te mazo pa ovo sve killer do killera' na 'Kiss' Carly Rae Jepsen – samo da su ih uopće poslušali!

Izostanak takvih albuma na 'relevantnim' godišnjim listama ne znači da metal ili pop u 2012. nisu iznjedrili albume vrijedne spomena – nego jednostavno da su kritičari te žanrove mahom ignorirali.

Gledajući godišnje liste uvijek se podsjetim na to u koliko zapravo sitnom glazbenom mikro-univerzumi obitavam. Primjerice, baš sam mislio kako sam ove godine bio u kakvom-takvom dodiru s indie-spikom (koja i dalje vlada vodećim godišnjim listama): izađe Frankie Rose, meni super, vidim i mnogim drugima super, kul; izađe Tame Impala, spominje ih malo tko od ljudi koje znam i kritičara koje pratim, ko da nije ni izašlo; dođe kraj godine, kad li ono – Frankie Rose nema na skoro nijednoj listi, ali su zato Tame Impala na skoro svakoj, i to obično negdje pri vrhu!

No opet, svatko od nas što smo malo ili više nalijevo od mainstreama – živi u nekom svom malom glazbenom mjehuriću. Starmali rockeri mogu vjerovati da nakon izvrsnih plasmana Dylana, Cohena, Springsteena, Younga i Womacka po godišnjim listama imaju pravo na usklik kako je 2012. bila godina u kojoj su 'starci' pokazali mladima kako se to radi (Zlatko Gall vjerojatno već piše članak na tu temu ez vi spik?); ja sam bio toliko opsjednut s jackinom i feš-deepom Hot Creationsa i svega što zvuči kao da je moglo izaći na Hot Creations da me ništa drugo praktički nije ni zanimalo.

I oni i ja možemo uprijeti prstom u istomišljenike kako bi pokazali da nismo osamljeni u svom mišljenju i da se može govoriti o nekom širem trendu, postojanoj pojavi, zeitgeistu, ali... Čemu? I jedni i drugi smo marginalci u generalnom poretku stvari, razlika je jedino u tome što oni imaju više istomišljenika među ljudima što po etabliranim medijima sastavljaju godišnje liste naj albuma (... i, okej, u tome što je za tu 'moju' muziku format albuma poprilično nebitan!).

Međutim! Koliko god kritičari poslušali realno malo albuma, svejedno ih poslušaju natprosječno puno; koliko god često slušali iste albume, nije da je baš uvijek i stalno tako. Nitko ne stigne popratit sve što bi popratiti htio, i godišnje liste naj albuma su zgodna prilika da – uz dobro kalibriran filter – ubereš i ponešto dobro što bi ti inače promaklo.

Prošle godine sam tako zahvaljujući godišnjim listama otkrio Juliannu Barwick, St. Vincent i Jamesa Ferrara, pa se veselim novim otkrićima i s ovogodišnjih lista! (Čim se uspijem natjerati da se na koji moment odlijepim od jackina i deep housea, jel.)