BORBA ZA ARKTIČKU NAFTU

Hladni rat u 20., 'ledeni rat' u 21. stoljeću?

10.07.2011 u 13:38

Bionic
Reading

Kada bi Arktik bio samostalna država, mogao bi postati najveći svjetski izvoznik nafte poslije Saudijske Arabije. No tamo ljudi ne žive, nitko ga ne posjeduje, a kako se topi led nad Arktičkim oceanom, tako se za zalihe ispod njega sve beskrupuloznije bori desetak svjetskih država

Zamislimo za potrebe komparativne politike sljedeći scenarij: mjesto radnje je regularna šestomjesečna sjednica Arktičkog vijeća, ministarsko-poslaničkog tijela sastavljenog od osam država koje dogovaraju uvjete eksploatacije tog naftom prebogatog područja na kojem se posljednjih godina intenzivno topi led.

Rusija, koja u 15 godina, otkako vijeće postoji, nikad nije slala svoje predstavnike na sjednice, odjednom se ukazuje u Nuuku, glavnom gradu Grenlanda, predvođena ne šefom diplomacije, nego premijerom Vladimirom Putinom i njegovim ministrima - samo nekoliko tjedana nakon što su Rusi na granicu s Aljaskom poslali u patrolu dvije nuklearne podmornice.

Vjerojatno bi zapadna sredstva masovnog informiranja odmah stala širiti konsternaciju zbog još jedne bezobzirne Putinove demonstracije bicepsa, još jednog tipičnog pokušaja bullyinga izvedenog kako bi si Rusija pred svima otrgnula najveći dio izdašne arktičke pogače, zbog novog Hladnog rata, sovjetskog imperijalizma, tko zna čega sve ne...

Samo što opisani potez nije djelo Rusije, nego SAD-a, a na Grenland nije odjednom banuo Putin, nego državna tajnica Hillary Clinton, praćena ministrom unutarnjih poslova (?!) Kenom Salazarom i drugim moćnicima vašingtonske administracije.

Lijevo orijentirani britanski Guardian komentira da je američka intervencija imala jasnu poruku: 'SAD postavlja sebe u centar debate o budućnosti dalekog sjevera u vremenima nove 'crno-zlatne groznice'.'

S obzirom na to da procijenjenih 90 milijardi barela nafte pod dnom Arktika premašuje cjelokupne zalihe jedne Rusije kao drugog svjetskog izvoznika, demokratski uzusi tope se na Arktiku kudikamo brže od prastarog leda. Podsjetimo, prije četiri godine ekspedicija Artura Čilingarova zabezeknula je svijet postavivši na morsko dno (4.261 metar dubine!) Sjevernog pola zastavice Rusije i Putinove stranke Ujedinjena Rusija.

Kanadski diplomati podsmjehnuli su se takvim metodama poučivši Ruse da 'ovo nije 15. stoljeće, pa da se ide okolo po svijetu i zabijanjem zastavica polaže pravo na teritorije'. No nedugo zatim i u kanadskim političarima se probudio kolonijalistički atavizam, pa su i njihovi ledolomci počeli zabijati kanadske zastavice na ledenjake oko kojih se vode sporovi. Kanadski šef diplomacije usred Moskve izjavljuje da će Kanada 'ostvariti suverenitet' nad morima sa kojih se led još nije ni povukao.

Norveška je, pak, nedavno preselila vojno zapovjedništvo preko sjeverne polarnice. U planini Reitan gradi strahovito skupi hi-tec centar, a usput je ojačala flotu s pet novih, modernih fregata nazvanih, znakovito, po Fridtjofu Nansenu – norveškom polarnom istraživaču. Inače, čini se da se Rusija i Norveška u nekim točkama uspijevaju pronaći zajednički jezik. Primjerice, dogovaraju uzajamno prihvatljivu granicu na Barentsovom moru

Neke zemlje s izlazom na Arktik pokušavaju svoje težnje ovjeriti pri UN-u kroz njegovu Konvenciju o pravu mora. No SAD još nije ni ratificirao taj dokument.

Na kraju balade, u priču se želi uključiti i Kina - i to kao promatrač pri Arktičkom vijeću. Guardian piše da Kinezi pokušavaju pridobiti za svoje interese vodstvo sitno naseljenog Grenlanda (autonomni otok pod danskom krunom) koji je bogat rijetkim mineralima potrebnim u industriji mobitela i drugih visokih tehnologija.

Zastupnike polarnih naroda – domorodačkog stanovništva koje bi trebalo imati određeni utjecaj kod odluka Arktičkog vijeća, brinu militarizacija i ekološka devastacija polarnog kruga. I ne samo njih. Lanjski ekonomski forum u dalekom Murmanjsku pohodilo je oko 5.000 antiglobalista koji pokušavaju podići planetarnu svijest o ovom problemu. Sjeverne zemlje, bile percipirane kao autoritarne (Rusija) ili kao ultraprogresivne (Norveška), zasad ne djeluju dovoljno zrelo za aktualne klimatske mijene. Čini se da bi najbolje bilo da se led na kraju uopće ne otopi do razine koja omogućava eksploataciju. Nade ima: neki znanstvenici upozoravaju da je riječ tek o kraćim klimatskim promjenama koje se ciklički ponavljaju kroz stoljeća, pa bi se polarni led uskoro mogao vratiti, na užas i očaj uvijek gladnih bjelosvjetskih naftaša.