'Od druge polovice 20. stoljeća, novinarstvo se uz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast pozicioniralo kao četvrta društvena sila čiji je zadatak ne samo prenositi informacije, nego i oblikovanjem javnog mnijenja usmjeravati i cjelokupno društvo. Zato HNIP drži da je demokratsko pravo svakoga pojedinca pozvati novinare da svoje (nad)novinarsko djelovanje usmjere prema društveno korisnoj konstrukciji utemeljenoj na demokratskim rezultatima izbora, umjesto destruktivnog i upornog inzistiranja na promoviranju ideja koje su se u ovom izbornom ciklusu pokazale kao gubitničke', kazao je nedavno, podsjetimo, Siniša Kovačić, predsjednik HNiP-a, podržavši poziv šefa HDZ-a Tomislava Karamarka novinarima da podrže suradnju Mosta i HDZ-a.

Ta je suradnja iznjedrila i novu Vladu koja danas čeka potvrdu u Saboru, a premda je dio javnosti na čelu s brojnim organizacijama civilnog društva te osobama iz javnog i kulturnog života te Hrvatskim novinarskim društvom, zgrožen izborom pojedinih ministara, i to ponajprije Zlatkom Hasanbegovićem kao ministrom kulture te Mijom Crnojom kao ministrom branitelja zbog njihovih, kako opetovano upozoravaju, očitih antidemokratskih stavova.

No, Hasanbegović je dobio snažnu podršku HNIP-a, čije priopćenje s razvidnim razlozima podrške te prijedlozima budućem ministru, koji ključnim pitanjem smatra 'stvaranja nove nacionalne paradigme', prenosimo u cijelosti i izvornom obliku:

'Hrvatski novinari i publicisti u potpunosti podržavaju izbor dr.sc. Zlatka Hasanbegovića za novog ministra kulture RH, i to iz nekoliko razloga. Prije svega, radi se o mladom, ali uglednom znanstveniku koji je u svom dosadašnjem javnom djelovanju pokazao danas vrlo rijetku osobinu: nekomformizam i hrabrost za suprotstavljanje preovlađujućim kulturno ideološkim obrascima koje nasilno nameću zasjenjena središta moći, a koja upravljaju gotovo svim vitalnim procesima države na štetu ogromne većine njenih građana. Dr. Hasanbegović pokazuje istinsku građansku hrabrost u govorenju istine i zdravorazumski prepoznaje i opisuje probleme koji nas muče, a koji su doveli do iseljavanja najboljih mladih ljudi u inozemstvo. Hrabrost u govorenju istine, velika je i presudna kvaliteta dr. Hasanbegovića koja ga izdvaja iz većine hrvatskih intelektualaca koji gledaju kako tonemo, ali se 'ne bi šteli mešati'.

Zatim, smatramo da je dobro da je za područje kulture imenovana osoba iz znanstvenog, a ne iz kulturnog ili medijskog profesionalnog okružja. Naime u (brojčano) malim kulturama kao što je hrvatska, takoreći svi kulturni i medijski djelatnici se vrlo dobro osobno poznaju i imaju privatne odnose, pa je tim teže biti objektivan pri donošenju odluka, a posebice je teško biti rezolutan kod provođenja strukturalnih rezova koje je nužno napraviti da bi se stabilizirala i uravnotežila kulturna i medijska slika RH. U tom smislu, vjerujemo da će g. Hasanbegoviću biti jednostavnije donositi odluke neopterećen osobnim poznanstvima i ranijim zajedničkim radom s kolegama.

Također, smatramo da je za raščlambu i rješavanje brojnih problema dobro što će biti razmotreni okom korisnika, a ne proizvođača. Naime u samoj svojoj osnovnoj svrsi; a to je oplemenjivanje i informiranje javnosti, kultura i mediji nisu namijenjeni onima koji ih proizvode, nego publici/korisnicima. A upravo se na tome području posljednjih petnaestak godina dogodio nelogičan i prema poreznim obveznicima krajnje nekorektan obrat: umjetnost se je mahom zatvorila u avangardno elitistički rezervat za malobrojnu publiku istomišljenika te promovira ružnoću i destukciju umjesto klasičnih i trajnih vrijednosti istine, ljepote i dobra. Treba reći da takva zastranjenja od klasičnih kulturnih paradigmi, nisu hrvatska posebnost: radi se o trendu vidljivom u svim zapadnim društvima. No u nas je taj trend nesretno nalegao na ideologiju male, ali finacijski dobrostojeće i medijski sveprisutne preživjele jugoslavenske elite, čiji su pronositelji tijekom tranzicije preuzeli pomodne neomarksističke i lijevoliberalne kulturne obrasce razvijenih demokracija, pa sada djeluju pod zaštitom dominantne zapadne kulturne i političke ideologije koja već sasvim očito proizvodi 'civilizaciju smrti' (sveti Ivan Pavao II).

Ovaj presudni problem zapadne civilizacije mala Hrvatska ne može riješiti, niti rješavati sama, ali u sinergiji sa zemljama srednje Europe prema kojima nas odlučno usmjerava hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, može pridonijeti stvaranju jedne nove i konstruktivne društvene paradigme okrenute dobrobiti običnih ljudi, paradigme koja ne robuje propagandi i društvenom inženjeringu kojega su osmislili talijanski marksist Antonio Gramsci, te filozofi Frankfurtske škole Herbert Marcuse, Karl Popper i ostali zagovornici tzv. otvorenog društva. Glavna težnja ovih filozofija nije samo vladavina, nego i teror društvenih manjina nad većinom, a to se maltretiranje većine građana sve češće provodi uz pomoć 'skupina za pritisak', tj. prekobrojnih nevladinih organizacija. One crpe ogromna sredstva iz državnog proračuna, te postaju paradržavne institucije od kojih na račun hrvatskih građana žive tisuće i tisuće ljudi, a da nikome ne polažu nikakve račune.

Mediji su poseban dio kulturne politike o kojemu treba povesti posebnoga računa, jer su postali propagandne mašinerije raznih ideologija ili prikriveni komercijalno-reklamni oglašivači. U Hrvatskoj privatni mediji, uslijed neodgovarajućeg regulatornog zakonodavstva, nemaju apsolutno nikakve odgovornosti ni prema kome, te ne štite niti dostojanstvo čovjeka, niti imaju obavezu prenositi istinu. U tom smislu, držimo da je potrebno oblikovati novo medijsko zakonodavstvo koje će privatne medije primorati na poštovanje etike u novinarstvu i u cjelokupnom sadržaju, dok HRT treba zakonodavno regulirati na taj način da bude istinski javni servis.

Zbog svih ovih razloga, pozivamo dr. Hasanbegovića da odlučnim mjerama i preciznom kadrovskom politikom; s ljudima koji znaju, koji mogu, te koji su moralni, povede hrvatsku kulturu i medije jednim novim putem na dobrobit svih građana. I to ne na ideološki isključiv način koji bi 'njihove' zamijenio 'našima', te prelio sve resurse 'našima', kako su činile dosadašnje vlasti, nego na pravedan način koji će bogatstvo Hrvatske pravedno razdijeljivati među svima, ali prema stvarnoj veličini pojedinih skupina korisnika kulture, a da bismo izbjegli današnju nepravdu gdje 10% korisnika koristi 90% resursa.'