Otkako je Jadranka Kosor stavila na rever onaj ljupki broš u obliku metle, prava antikorupcijska metla proživljava teške trenutke. Ta dotad britka brezova alatka, koja je nekoliko mjeseci uspješno pometala smeće, odjednom je počela brljati i razmetati ga naokolo.

Razlog je jasan. Tom jednostavnom higijenskom napravom treba rukovati smirenim i skladnim zamasima ruku, nipošto mlatarati njome. A premijerka, uvjerena da je već sve napravila i da joj je možda zbilja trebalo uručiti ono Šeks-Mesićevo odlikovanje, počela je raditi baš ovo drugo.

Nakon što je neposredno uoči rasprave u Saboru objavljeno da je pokrenuta istraga protiv Zvonimira Mršića zbog nepovoljne prodaje odmarališta u Pirovcu, SDP je, ne bez razloga, posumnjao da je riječ o premijerkinoj namještaljki. Zato je odmah zatražio da se ispitaju sumnjive okolnosti pod kojima je došla do četverosobnog stana, na što je Kosor očito izgubila živce i pred televizijskim kamerama praktički naručila od Bajića da ispita što je s tim njenim stanom. A kako je ovaj, ne lezi vraže, pred reizborom, ništa nije htio riskirati.

Neviđenom brzinom, na granici probijanja zvučnog zida, ispunio je nalog i zapuhano se pojavio s nalazom – sa stanom je sve čisto kao dječja suza. A, naravno, ništa nije čisto. Ako je stan došao u ruke buduće premijerke u skladu sa zakonom, nije u skladu s rješenjem Ustavnog suda koji je taj zakon osporio. Ako ga je platila u skladu s obaveznom otkupninom, nije u skladu s realnom cijenom koju je trebala keširati. Ako se uselila u skladu s pravom Gojka Šuška da o stanu odluči što ga je volja, nije u skladu s pravom dvojice srpskih maloljetnika, koji su stan valjano naslijedili od umrlog oca, a onda ipak izbačeni na ulicu.

Eto što ti znači polakomiti se za primjerom bivše američke državne tajnice Madeline Albright i njezinih čuvenih broševa koji 'govore'. Ne spadam ni u zadnji red obožavatelja Albrightove, kao uostalom ni američke vanjske politike u cjelini, ali njezini su broševi zbilja nešto značili – fascinantnom su preciznošću znali najavljivati buduće događaje. Kada su je Iračani nazvali zmijom, stavila je na rever baš zmijoliki broš i poslije se iračkoj zmiji stalo na glavu. Kada je od Rusa tražila djelomično ukidanje sporazuma kojim se zabranjuje postavljanje novih antiraketnih štitova, što su oni odbijali, pojavila se s brošem u obliku presretača raketa i Amerikanci su poslije sasvim izašli iz sporazuma.

Od stršljena do razgiranih balona

Ah, da, postoji i takav slučaj vezan uz Hrvatsku. Kada je Albright dolazila ovamo za Tuđmanovih vremena, pojavljivala se s brošem u obliku stršljena, što, mislim, ne treba objašnjavati. A kada ju je ovdje dočekivao premijer Račan, ona je na reveru imala veselo razigrane balone. Dobro, ti baloni pokazali su se preoptimistični sa stanovišta završnog rezultata Račanovog mandata, ali sve ostalo šalje jasnu poruku današnjoj hrvatskoj premijerki: ne stavljaj na rever đinđuve s bombastičnim porukama dok god nisi siguran da će one biti ostvarene. Istinabog, ni poruke koje dolaze sa suparničke strane nisu bolje, a one su takve da se ne bih iznenadio da se Zoran Milanović uskoro pojavi s privjeskom s likom Al Caponea.

Bio bi to groteskni epilog bjesomučnih, gdješto gotovo histeričnih napada SDP-a na Kosorovu da su njezine antikorupcijske mjere čista gluma, a rezultati – gola nula. To, naravno, nije točno, dovoljno je pogledati prenakrcanu knjigu gostiju u 'resortu' Remetinec da se vidi kako su rezultati tu, odlijepili su se od nule i brže nego što se očekivalo grabe prema gore. Razumije se, još treba pričekati suđenja i svaka opozicijska stranka ima pravo, čak i obavezu, disati za vrat vladajućima dok god se ne pojave prve osuđujuće presude. Samo, je li baš SDP najpozvaniji za to?!

Dok je bio na vlasti, iz Remetinca nikada nisi mogao čuti kuknjavu da su pretrpani, a od tri najmarkantnija hrvatska muža koji danas leže u zatvorima – Zagorec, Petrač, Gotovina – baš nijedan nije ondje završio pod SDP-ovim mandatom. Jedino što SDP-u može služiti na čast je da nitko od spomenutih i njima sličnih ne dolazi iz njegovog političkog kruga i, koliko god se Kosorova trgala da radi ravnoteže izvuče Milanovićevoj stranci prljavog veša, to se svodi na četiri-pet uvijek istih i već bajatih primjera. Nema, dakle, sumnje da je SDP poštenija stranka (pogotovo otkako se rješila Milana Bandića).

Krimen lopovluka i krimen toleriranja lopovluka

Ali, odmah iza krimena lopovluka stoji krimen toleriranja lopovluka, pa ako je HDZ hrvatski šampion korupcije i krađe, SDP je bez sumnje šampion zatvaranja očiju pred korupcijom i krađom. Ukratko, obje stranke imaju nešto čime se mogu pohvaliti, ali i nešto zbog čega bi smjesta morale propasti od srama u zemlju, no nismo te sreće da bismo to ijednom vidjeli. I zato je ovo što upravo gledamo na nikada življoj antikorupcijskoj sceni zapravo jedan veliki cirkus.

Cirkus je kada premijerka stavlja na rever metlu prije nego što je njome ikoga i išta pomela, uključujući i prenapuhani broj branitelja na državnim jaslama, za što je osobno odgovorna (što se Remetinca tiče, već smo imali prilike gledati da se, kako se brzo puni, isto tako brzo i prazni). Cirkus je i kada SDP gnjevno grmi da od borbe protiv korupcije ničega nema, i to baš kada prvi put u ovih dvadeset godina nečeg napokon ima (Milanovićevu stranku ušutkalo bi valjda samo hapšenje Sanadera, iako ni to nije sigurno).

Kad ova dva cirkusa spojiš, dobiješ nešto možda i gore od same korupcije – dvije stranke koje bi zbog nezasitne i razmetljive taštine mogle vrlo lako upropastiti sadašnju priliku i zaslužiti nulu svaka na svome reveru. A nula uz nulu znači - zna se što.