Ponajprije valja podsjetiti na to da su, prema prvostupanjskoj presudi, 2013. Simatović i Stanišić oslobođeni odgovornosti za ratne zločine počinjene na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prvostupanjsko vijeće tom je prilikom ustvrdilo da su njih dvojica osnivali te financijski i logistički podupirali srpske paravojne postrojbe tijekom agresije na RH i BiH, ali tijekom suđenja nije potvrđeno da im je jedina namjera bila počinjenje zločina nad Hrvatima i Bošnjacima.

Haaško tužiteljstvo se žalilo na oslobađajuću presudu te je zatražilo da ih se proglasi krivima po svim točkama optužnice koja ih je teretila za zločine progona, ubojstva, deportacije i prisilnog premještanja Hrvata i Bošnjaka te da se utvrdi da su zločini počinjeni u okviru udruženog zločinačkog pothvata kojem je na čelu bio Slobodan Milošević.

Jovica Stanišić je, inače, između 1991. i 1998. godine bio šef Resora državne bezbednosti, (bivše UDBE), srbijanske tajne službe, koja je u tom svojstvu naoružavala i zapovijedala srpskim paravojnim formacijama kao što su Crvene beretke, Arkanovi tigrovi i Škorpioni tijekom Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini. Nadimak mu je Ledeni, što ukazuje na hladnokrvnost, ali i hladnoću kojom je rješavao i najkompliciranije operativno-obavještajne situacije.

Za tadašnji srbijanski ogranak jugoslavenske tajne Službe državne bezbednosti (SDB) počeo je raditi 1975., a postupnim napredovanjem 1991. dolazi na poziciju šefa Resora državne bezbednosti.

Uz to, Stanišić postaje šef specijalnih operacija među koje spada i upravljanje Milanom Martićem, predsjednikom takozvane Srpske autonomne oblasti Krajina, a u tom svojstvu počinje stvaranje paravojnih srpskih formacija koje će se 'proslaviti' tijekom rata u Hrvatskoj i BiH, dok će njihov terenski de facto stvarni zapovjednik biti Franko Simatović koji je u doba velikosrpske agresije bio vodeći obavještajac i osnivač te zapovjednik Jedinice za specijalne operacije (JSO).

Stupovi Miloševićeve moći

Pripadnici te jedinice ostali su poznati i pod imenom 'Frenkijevci', dok su njezini dijelovi tijekom vremena prepoznavani kao 'Knindže', 'Tigrovi', 'Vukovi', 'Arkanovci', 'Beli orlovi', 'Škorpioni' i 'Šešeljevci', prikrivajući pritom svoja djelovanja u Hrvatskoj i BiH, kao i svoju izravnu podređenost Službi državne bezbednosti Republike Srbije.

Nekadašnji kolege iz policijske škole, Stanišić kao prvi čovjek SDB-a Srbije i njegov prvi operativac Simatović, tijekom 1991. radili su prekovremeno. Stanišić je iz Beograda više puta dolazio u Knin, poticao pobunu i dijelio oružje, a nekoliko godina ranije sudjelovao je u dolasku Miloševića na vlast i antibirokratskoj revoluciji. Njegova je služba preko suradnika kontrolirala srbijansku oporbu u vrijeme Miloševića, ali i čitavu političku scenu u tzv. Krajini. U dijelu američkih medija spominjalo ga se kao suradnika CIA-e, dok tportalov sugovornik i autor filma o 'Crvenim beretkama' Filip Švarm, o tom zloglasnom dvojcu kaže kako su bespogovorno izvršavali ono što je Milošević htio i zamišljao.

Simatović, inače porijeklom Hrvat iz Konavala, na početku velikosrpske agresije na Hrvatsku bio je ključna osoba za osnivanje i naoružavanje srpskih paravojnih postrojbi u Hrvatskoj, ali i šire. Dok je Stanišić više bio politički angažiran, Simatović je na terenu nadgledao i koordinirao rad kako srpskih paravojnih formacija, tako i specijalnih postrojbi zaduženih za posebne zadatke, kao što je bila JSO.

Analizirajući za tportal ponovljeno suđenje alfama i omegama ratova na području bivše Jugoslavije, Švarm podsjeća kako su obojica tijekom devedesetih bili stupovi Miloševićeve moći, budući da je na samoj 'Državnoj bezbednosti' počivao njegov režim, što je dokumentirao u svojem dokumentarcu 'Jedinica' koji govori o notornim 'Crvenim beretkama' kao polugama Miloševićeve moći.

'Na domicilnom sudu nitko ih ne bi pitao što su radili tijekom rata'

Prema Švarmu, iako je neosporno da su Stanišić i Simatović najprominentniji likovi srbijanske tajne službe kroz koje je Milošević ostvario svoj utjecaj i pomicao ljude kao šahovske figure, na ponovljenom suđenju neće se dogoditi ništa spektakularno.

'Iako nakon prvog suđenja nisam očekivao oslobađajuću presudu, sada mi se čini da novo suđenja neće donijeti ništa posebno. Evidentno je da se proces otegnuo te će najvjerojatnije taj dvojac na kraju ponovno biti oslobođen, ili će dobiti simbolične kazne u trajanju koje je identično vremenu koje su proveli u pritvoru', predviđa Švarm, dodajući kako time pravda za žrtve neće biti zadovoljena.

Upravo su ti dugotrajni procesi, misli tportalov sugovornik, svojevrsni pokazatelj kako na kraju rijetko koji od optuženika u Haagu s bilo koje strane dugotrajno završi iza rešetaka. Ti dugi procesi iniciraju dodatne probleme, smatra Švarm.

'Kod takvih sudskih procesa ne postoji satisfakcija kada je riječ o uspostavljanju normalnih odnosa u regiji, već dovode do navijačkog sindroma gdje svaka nacija navija za 'svoje', bez obzira na to za što su i kako su optuženi, iako je najava ponovljenog suđenja u Srbiji dočekana poprilično ravnodušno. Važno je istaknuti da svi koji su odgovorni, odgovaraju za ratne zločine. Pored toga, valja napomenuti da je Haaški sud izuzetno važan, jer one slučajeve koji su procesuirani u Nizozemskoj, u domicilnim državama ne bi nitko procesuirao. Zapravo, u domicilnim državama nitko ne bi pitao tko su ti ljudi i što su radili', zaključuje Švarm.