Naime, svi mi uglavnom pljujemo po svojoj zemlji i nismo baš zadovoljni uvjetima u kojima živimo. Zapravo, govorit ću o sebi. Više godina pokušavam pronaći način
da odselim iz Hrvatske koju u trenucima bijesa nazivam Džamahirijom, nesvjesna zapravo što mi ta riječ znači, ali svjesna što želim opisati; primitivizam, uskogrudnost, lijenost, površnost, zatvorenost u svakom pogledu, precjenjivanje ili podcjenjivanje vlastitih i tuđih sposobnosti, potplaćenost, neplaćenost, nepoštovanje ljudi, prirode, kultiviranje neznanja i prosječnosti i još mnoooogooo toga.

Kad uđem u taj negativan mode, svi su mi krivi, sve mi je odurno i samo želim otići što dalje. I tada sam ljubomorna na svoje prijatelje koji su imali hrabrosti odseliti u Maleziju, Australiju i Novi Zeland. Najdalje moguće.

Nikad mi nije palo na pamet da pogledam i drugu stranu odnosno - naličje ili da se postavim prema situaciji i zemlji u kojoj sam rođena - s odmakom koji bi mi omogućio kreativni zamah!

To je ono u čemu su uspjeli Ira, Maša i Andro Giunio i zbog toga ćete mi oprostiti što sam ih danas odlučila postati namjesto vikend recepta!

O njima:
Autori koncepta CROATIA - AS IT ISIra Payer, Maša Poljanec i Andro Giunio dizajneri su vizualnih komunikacija iz Zagreba trenutno okupljeni u neformalni kolektiv Superstudio.

Rade kao grupa, samostalno i u suradnji s drugim autorima na projektima iz  arhitekture, kulture i urbane kulture. Vrlo su aktivni na dizajnerskoj sceni i za svoj rad višestruko nagrađivani u Hrvatskoj i u inozemstvu.

Mašu Poljanec sam upoznala jedno ljeto prije sigurno deset ili više godina, vozeći se u busu Split - Zagreb. Bila je mala, slatka djevojčica, nevjerojatnopristupačna, elokventna, pametna i duhovita.

Pričale smo otkad sam sjela pored nje pa do kraja! I otada se svakih par godina sretnemo i pozdravimo i njegujemo nešto što je započelo na relaciji Split - Zagreb
uz zvuke DanijeleMartinović i Magazina isprekidane Draženom Zečićem.

Eto - i to je Hrvatska :). Taj grozni bus, vozač s brkovima i lancem oko vrata koji ima samo te dvije kazete između kojih opiči Narodni radio! Ali i Maša Poljanec i ja i naša otvorenost i životna radost usprkos narodnjacima ;).

Dakle, Maša je stajala neki dan ispred Modusa u Tkalčićevoj, dok sam prolazila natrpana vrećicama s placa i opet smo se lijepo pozdravile i popričale.

Samo ovaj put je Maša, zajedno s Irom i curkama iz Modusa, pripremala prostor za promociju svojeg projekta Croatia as it is ilitiga Hrvatska kakva je - takva je

I turisti su odmah zamijetili vrećice koje su stajale, provizorno ...


... na vješalicama u Modusu. Ovo mi je najdraži primjerak ;)

Poanta cijele moje litanije, alii projekta Superstudija jest: pokušati biti objektivan, skroman, o Hrvatskoj mniti činjenično više nego emotivno. A onda će doći i kreativni boost s kojim se stvaraju ovako zgodne i pametne stvari koje su, po mojem mišljenju, prvi potencijalni hrvatski suvenir kojim bismo se trebali ponositi i prezentirati ga turistima i strancima u inozemstvu.

I svakako mijenjati stav da je sve što je naše - odurno! Valja poraditi na autentičnosti, a ne stalno htjeti biti netko drugi. Koristiti hrvatske namirnice, a ne letjeti avionom svaki tjedan na parišku tržnicu i onda to servirati turistima kao nešto posebno! Pa ne dolaze oni ovdje uživati u francuskoj kuhinji?!

Hrvatska je poznata turistička destinacija. To konkretno znači da od turizma imamo velika očekivanja i da uoči svakog ljeta naši marketinški stručnjaci smišljaju nove turističke kampanje i pritom recikliraju već puno puta iskorištene slogane o ljepotama prirode, bogatstvu kulture i gostoljubivosti domaćih ljudi. Mnogi pritom pokušavaju izmisliti nove autentične suvenire, koji će turiste podsjećati na nezaboravan odmor u našoj lijepoj zemlji. Jedna stvar pritom nije jasna: ako je Hrvatska tako fantastična, treba li ju uopće toliko hvaliti? I pretjerivati? Zar ponekad nije dovoljno - za promjenu - biti skroman, objektivan i o Hrvatskoj navesti nekoliko običnih činjenica?

Ljudima u Hrvatskoj važno je da se zna gdje je točno Hrvatska. Vole isticati da su oduvijek bili dio Europe. I nikako ne vole kada ih se svrstava na Balkan, što neki dobronamjerni (ili neiformirani) turisti ponekad i čine. Neki se oko te stvari jako žeste pa čak na tome temelje i politički program. Nije to stvar zemljopisa, naravno, nego teških i kompliciranih pitanja civilizacijske tradicije, kulturnog identiteta i još koječega. Rasprave o tome gdje je, zapravo, Hrvatska, stoga još uvijek traju. Da malo pomognemo: blizu Mađarskoj, daleko od Konga. Blizu Srbiji, daleko od Švedske. Blizu Italiji, daleko od Rusije. Eto, nije uopće teško.

U Hrvatskoj se dosta investira u turističku promociju. Većina brošura i reklamnih spotova obično ističu najplavije more, čarobne uvale, zlatne žitnice, magični istarski poluotok. Dobro, nemamo ništa protiv, hrvatski krajolici jesu lijepi, ali koja zemlja nije uvjerena da su baš njene prirodne ljepote ono što svatko treba vidjeti? Promotrimo li svu tu hrvatsku regionalnu šarolikost iz dovoljne udaljenosti, jedini objektivan zaključak do kojeg sigurno možemo doći glasi: ova čudnovata zemlja definitivno podsjeća na kroasan. Istovremeno, ne vidimo nikakvu vezu s palačinkom, pizzom ili krafnom. Kranje je vrijeme da se ta važna činjenica istakne

Malo što je tako besmisleno kao top-liste država. Ali iz nekog razloga, ljudi u Hrvatskoj se ipak jako vole baviti rangiranjem i uspoređivanjem s drugima: od ovih smo bolji u nogometu, od onih u skijanju, od trećih u vinarstvu. I Hrvatska je — tako smo se sami sa sobom dogovorili — ispred svih ostalih zemalja po ljepoti žena i otoka. Ako nekakva lista ipak mora postojati, predlažemo da ide jedinim redom oko kojeg ćemo se svi složiti: abecednim. Pouzdano, zato, tvrdimo da je Hrvatska ispred Kube, ali iza Obale Bjelokosti. I nitko s tim ne bi trebao imati problema

Politika je na ovim prostorima traumatična tema. Dio stanovništva Hrvatske, navodno, još uvijek žali za socijalizmom, Titom i Jugoslavijom. Dio je presretan što ih više nema. Dio stanovništva se raduje dugoočekivanom ulasku u Europsku Uniju. Dio europsku zajednicu ne želi, strahuje od nje ili ju žestoko kritizira. Kako bilo, polemike i svađe na tu temu hrvatska su svakodnevica. Slaganja nema. Osim oko toga gdje je Hrvatska sad, ma što mislili o tome: negdje na potezu između YU i EU.
I bit će tamo barem još neko vrijeme.

Torbe CROATIA — AS IT IS nisu asesoar za posebne prilike. Nosite ihdanju i noću, ostavljajte ih na asfaltu, plaži i na travi, slobodno ihpunite udžbenicima, staklenim bocama, hranom u supermarketu, mokrimručnicima za plažu. Ove su torbe izdržljive i višenamjenske, predviđeneza privlačenje pažnje i nošenje velikih tereta