Došao Barroso i otišao, a onda stiglo izvješće Europske komisije o ekonomskom napretku zemalja kandidata i pretkandidata za EU koje u svojem uvodniku na nekoliko mjesta ponavlja zanimljivu jezičnu konstrukciju: 'Zemlje Balkana, ali, s druge strane, Hrvatska'... Pod prve tri točke uglavnom čitamo stvari kao što su rast BDP-a, povećana potrošnja, smanjena nezaposlenost, sve manje kredita koji se ne otplaćuju i tako tome, dok pod druge tri - one koje se tiču nas – redovito slijedi neki crnjak od zaključka: negativni rast povećana nezaposlenost, loši krediti pad proizvodnje nezadovoljavajuća tržišna konkurencija.

Da se Turska kojim slučajem danas zove Hrvatska, ne samo da bi završila pristupne pregovore u lipnju nego bi je retroaktivno učlanili u EU, tako da bi s prvim danom bila već najmanje petogodišnja članica. Izvješćem, dakle, dominiraju dva izuzetka. Turska kao senzacionalni primjer, Hrvatska kao razočaravajući. Svi su nam sektori, od tržišta rada fiskalne politike i BDP-a do sudstva općih prava i javnog duga, zašarani crvenim flomasterom briselskih komentatora. Jedino nam izvoz koliko-toliko dobro kotira s obzirom na uvoz, 3,9 naprema 2,4 posto BDP-a, a i to samo zato što nam je domaća potrošnja praktički paralizirana.

Ukratko, Europska komisija navodi da je Hrvatska, od svih balkanskih susjeda, najviše stradala od učinaka krize. Za razliku od Srbije, Makedonije, Albanije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, jedini smo imali i u 2010. negativni rast BDP-a, od -0,6 posto. Albanija je napucala cijelih 5,7, dok su Turci na nedostižnih 8,9 posto

Tržište rada je i dalje žuta pjega u političkoj viziji Vlade, pa smo priču o rastu nezaposlenosti podijelili s dalekim EU-kandidatom Islandom, dok su ostale zemlje ostale više-manje na statusu quo, osim, očekivano, Turske koja ju je smanjila za tri posto. Kako ista u zadnje vrijeme divljački grabi naprijed, prenatrpana investicijama, s građanstvom koje troši kao sumanuto i, posljedično, sve brojnijim kreditima, turska središnja banka odlučila je potkresati opravdani entuzijazam te ostalim bankama povećala minimalni iznos novčanih rezervi. U Hrvatskoj upravo suprotno. Početkom ožujka guverner Rohatinski je smanjio nužnu količinu deviznih rezervi sa 20 na 17 posto i oslobodio bankama 850 milijuna eura za investicije u posrnulu ekonomiju.

Pokupili smo pljusku i po pitanju loših kredita (non-performing credits). Njih 18 posto postalo je, što privatnim, što pravnim osobama, nemoguće vraćati, za razliku od, opet, Turske, gdje ta cifra iznosi tek 3,4 posto.

Najveće smanjenje deficita u javnom sektoru zabilježili su ponovno Turska, gdje je manjak reduciran za 42 posto, i Albanija – za 58 posto. I tu Komisija posebno ističe Hrvatsku, Srbiju i Kosovo kao zemlje u kojima se stanje javnih financija pogoršalo.

Javnom dugu Hrvata se također ne piše najbolje. EK navodi prognozu kako će se povećati sa sadašnjih 41,6 posto BDP-a na 44,2 do kraja ove godine, što i ne bi bilo tako katastrofalno da bilježimo povećanu proizvodnju, a to ni izdaleka nije slučaj. Država je krajem 2010. dugovala 45,8 milijardi eura, a krajem 2009. 43,1 milijardu.

Izvješće kratko spominje korupciju u najvišim državnim krugovima, uzavrelu političku situaciju i val prosvjeda u veljači i ožujku. Vladi koja pleše na rubu legitimiteta i nezadovoljstva građana takva situacija ne dozvoljava nijednu bitnu odluku, što je neobično poželjno ukoliko se sljubi s idejom o ekspresnom raspisivanju izbora. Za sada praktički jedino što joj ostaje jest ponuditi još jednu reviziju pretpristupnog ekonomskog programa kojih je dosada na stolu Europske komisije bilo već sedam.

Jasno, lakše je reformirati dokumente nego stvarnost hrvatskih građana. Još samo da nam nitko iz Europe ne škica kroz ključanicu i ne traži realne pokazatelje umjesto bajki za laku noć s Markovog trga, i eto nam idile. Zna sve o njoj Kim Jong-il.