Svojevremeno, Bonn je bio naklonjen monetarnoj uniji namijenjenoj tek šačici 'ozbiljnih' zemalja, Francuskoj, Njemačkoj i zemljama Beneluxa, no Pariz je pozvao i latinske zemlje da bi se nakon dvadeset godina uvidjelo da je Njemačka samo ojačala svoju dominantnu poziciju pred kojom se zemlje s juga Europe nisu uspjele oduprijeti.

No bilo bi olako reći da su za današnju krizu krive samo nove članice. Naime treba razlikovati tri bitne etape u procesu proširenja: proces pristupanja, sudbina zemlje koja se priključuje odabranoj skupini i, konačno, posljedice njenog dolaska na ostatak skupine.

Ulazak određene države u Uniju ili u euroklub jedini je trenutak u kojem Unija raspolaže prinudnim alatima za zemlje kandidatkinje i zaista ima političku moć. Europska komisija je tako nagnala nekadašnje komunističke zemlje da moderniziraju ekonomiju te da se preobraze u pravne države.

Ako je prilikom velikog proširenja u 2004. Unija raspolagala značajnim utjecajem, danas je on puno suženiji i više ograničen. Da ga se primjerice pratiti u pregovorima Srbije i Kosova, no istovremeno, proeuropske snage u Turskoj obeshrabrene su stalnim odbijanjima Bruxellesa.

Ulazak Rumunjske i Bugarske 2007. odvijao se uz veliku podršku Pariza koji je nastojao izgraditi protutežu navodnim saveznicima Berlina. Te zemlje su i danas duboko korumpirane, a njihov odnos prema romskoj manjini je i dalje visoko problematičan. Mađarska je pod Orbanovom autoritarnom vlašću. No situacija bi danas u tim zemljama bila vjerojatno još gora da su ostale izvan Europe, što je možda i ključan argument za nastavak proširenja.

Nešto drugačija je sudbina zemalja koje su krenule u euroavanturu. Naime jedinstvena valuta pokazala se kao akcelerator katastrofe. Kratkoročni efekti eura su zavarali, a smanjenje kamata i prednosti zajedničkog tržišta doveli su do umjetnog ekonomskog zamaha. No realnost je ubrzo zahvatila južne zemlje. Bez opcije devalvacije, jedina opcija koja ostaje jest unutarnja deflacija i smanjenje plaća. Danas je jasno da bi i Portugal i Grčka napravili sebi golemu uslugu da su se klonili tog scenarija.

No nemoguće je fingirati ravnodušnost spram sudbina tih zemalja. Mogućnost bankrota Grčke povukla bi za sobom čitavu eurozonu, a Rumunjska i Bugarska mogle bi narušiti legitimitet šengenskog prostora i slobodnog kretanja ljudi ako se ne riješi pitanje Roma.

Ulazak novih članica lišio je Europsku komisiju demokratskog legitimiteta, a posljedice proširenja su sve samo ne benigne, zaključuje Le Monde.

Unatoč upozorenjima njemačkog i francuskog ministra financija da će temeljito ispitati kandidaturu Latvije za ulazak u eurozonu, nema jamstava da ta baltička zemlja neće iskusiti sudbinu Slovenije koja je u kratkom roku prošla put od zemlje-modela do zemlje na rubu. Zatim, tko danas može uvjerljivo tvrditi da će Srbija uistinu poštovati demokratske kriterije kao preduvjet njenog pristupanja Uniji?

Sve dok zemlje osnivačice nisu u mogućnosti ponuditi jasnu viziju budućnosti, neće se moći nametnuti nijedan ozbiljan zahtjev zemljama kandidatkinjama.