Evo jedne originalne emigrantske priče. Dakle, Nikola Badovinac prije 35 godina rodio se od oca Hrvata i majke Čehinje koji su mu od svoje originalne kulture i jezika prenijeli praktički ništa. Ljudi su umjetnici i žive u samostvorenim svjetovima, za razliku od ekipe koja se psihološki i mentalitetno brendira oko hrvatskih centara po inozemstvu. Umjesto da visi po koncertima Prljavog kazališta ili Thompsona i sluša emigrantska snoviđenja o majci domovini, čovjek je kanadsko djetinjstvo i mladost proveo u društvu Japanaca, crnaca, koga sve ne, a svoj je pedigre prvi put doživio nakon faksa kada je prvi put posjetio očevu postojbinu. Oduševljen, odlučio je doći u Zagreb naučiti jezik, dok je majčin Prag s gnušanjem izignorirao: 'Prag je kao bilo koji drugi veliki europski grad. Sve su fasade savršene, imaš Starbucks i McDonalds na svakom koraku... Zagreb je autentičniji. Sviđa mi se što je ovdje sve malo ruševnije i sivo.'

Nikola svoj prvi kulturni šok pripisuje činjenici da je u Zagrebu bilo tako puno bijelih lica na jednom mjestu. Kraće rečeno, malo se zasitio multikulturalnog kaosa u kojem je odrastao, i u tom slučaju monolitna Hrvatska sjeda savršeno. Ne možemo mu apsolutno ništa prigovoriti. Naime, 35-godišnji momak proputovao je cijeli svijet nakon što je godinu i pol dana učio hrvatski u našoj urbanoj središnjici. Radio je kao konobar u Australiji, učitelj jedrenja na Bahamima, živio je u Argentini, SAD-u. Kaže kako mu nije bio problem raditi nijedan posao. Mentalni sklop koji u Hrvatskoj nije uspio detektirati: 'Malo ste razmaženi. Svi se stalno žale, a niste svjesni koliko toga imate na gotovo. Kuće, vikendice, nekretnine. Ovdje si konobar s plaćom od 4.000 kuna koji živi kod roditelja kupuje auto. Nezamislivo mi je to.'

Nikola nije sjeo ni na kakvu djedovinu, ali mu je sjekira pala u med u praktički 24 sata. Nakon svjetskih putešestvija ponovno je došao u Hrvatsku. Ovaj puta odigrati ulogu kuma na vjenčanju. Priznaje mi kako mu se nije dalo vraćati u Toronto na dosadni posao u kanadskoj vladi te si je ishodio posao kao učitelj engleskog. Živi u centru Zagreba, radi pola radnog vremena, što mu ostavlja zavidnu količinu slobode za privatne stvari i smjele zaključke: 'Hrvati su previše usmjereni na negativne stvari. Nitko nema novca, vremena, političari su grozni. Postoji doza naivnosti ovdje. Moj savjet, otiđite u inozemstvo, budite ondje neko vrijeme i donesite svoj zaključak. Znam najmanje dvadesetak Južnoamerikanaca u Zagrebu i nitko se od njih ne bi htio vratiti u svoju domovinu. Moja je prijateljica plakala kada je putovala nazad. Zamisli sredinu u kojoj se ne možeš normalno šetati ulicom nakon osam navečer, ne možeš slušati iPod, a na crveno se ne smiješ zaustaviti.'

OK, utvrdili smo poantu u već nebrojeno navrata – Zagreb je ultra siguran grad. Stranci nikako da se dovoljno nadive toj činjenici. Nikolu, doduše, pored većinskog entuzijazma koji osjeća u vezi Hrvatske, najviše smeta podijeljenost ljudi. Zavist i želja da se nekome naudi u ime sitničavosti. Smeta ga – u puno manjoj mjeri - i to što se u Hrvatskoj ne može zaraditi veći novac, cilj od kojeg je drage volje odustao nakon globetrotterskog đira. Za ljubav prema Hrvatskoj potrebno je skresati svoje ambicije i onda sve sjedne na mjesto: 'Osjećam da sam ovdje odustao od nekih snova, poput onih da postanem kanadski diplomat. Letvica je u Hrvatskoj postavljena niže. No s druge strane, oduvijek sam htio živjeti na selu. Raditi svoje vino, rakiju. Živjeti na taj način da postoji samo jedan korak od proizvodnje hrane do usta.'

Na selo je došao, to definitivno. I sam će reći kako mu se sviđa to što uvijek nekog pozdravi kada izađe na ulicu. Malo manje ga se dojmila zagrebačka ovisnost o trendovima koji se obično svode na dvije, tri stvari. Svi odjednom nose cipele Timberland, veli. Ili kapuljače s krznenim rubom: 'Tipovi ovdje imaju dva, tri stila. Ili imaš šminkera, ili sportaša ili izlizane traperice s bijelim tenisicama i kožnom jaknom.'

Nikola se sretno osudio na Hrvatsku. Svjestan je toga da bi mu povratak u Kanadu predstavljao korak unatrag, a i nije da ga to nešto muči: 'Uvijek me gnjave na kanadskoj granici s pitanjima gdje živim i što radim. Kad im kažem da predajem engleski u Hrvatskoj, redovito me postroje na stranu za dodatno ispitivanje. Uostalom, što bih mogao raditi u Kanadi da se vratim. Plan mi je sljedeći put ući u zemlju s hrvatskom putovnicom. Siguran sam da ću bolje proći. Mislim čak da bih i prije našao posao u Kanadi kao nekanađanin.'

Nesvakidašnji izdanak hrvatske emigracije, Nikoli su još uvijek živa sjećanja o hardcore hrvatskom iseljeništvu u Australiji za koje kaže da su u drugoj i trećoj generaciji nevjerojatno nabrijani na domovinu, a većina ih nikada nije tu ni bila. Ima i poruku za sve koji se spremaju na iseljeništvo: 'Ovdje je toliko bolje nego u zemljama u kojima sam živio da ne možete ni zamisliti. Hrana je bolje, vrijeme je bolje, ritam života također. Kao što sam već rekao, savjetovao bih svakome da ode van na neko vrijeme, ako već želi, i uvjeri se sam.'

U međuvremenu, Nikola će vas čekati jedreći po Jadranu kojem ni Bahami nisu dorasli. Ili točnije, nisu se spustili dovoljno duboko: 'Hrvatsko je more tako duboko i tako kristalno čisto. Izgleda poput kade u kojoj je netko posložio otočiće. Na Bahamima je sve puno podmorskih grebena.'

Bingo. U Hrvatskoj se možda tone bolje, ali je zato pogled predivan.