Samo deset dana prije izborne nedjelje, zagrebačka Akademija za politički razvoj pozvala je na tribinu četvoricu aspiranata na mjesto u Bruxellesu: Tonina Piculu, kandidata liste SDP/HNS/HSU, zatim Andreja Plenkovića (HDZ/HSP/AS/BUZ), Ivana Jakovčića (tzv. Kandidacijska, ili nezavisna lista) te nestranačkog aktivista Tonija Vidana, kandidata liste Zeleni zajedno.

Ova politička kampanja protječe u Hrvatskoj poprilično neprimjetno, pa se očekuje vrlo niska, možda i katastrofalna izlaznost na izborima za 12 hrvatskih europarlamentaraca koji će imati samo godinu dana da građanima objasne konkretan i opipljiv smisao svog prisustva u maglovitoj birokratskoj mašini kakva je Europski parlament.

Premda su prizvani predstavnici prilično raznovrsnih, u mnogočemu ideološki suprotstavljenih političkih i građanskih sila u zemlji, sučeljavanje je proteklo uglavnom kroz ozračje popustljivosti i međusobnog uvažavanja (protu)kandidata. Jakovčić je odmah na početku naglasio da su Picula, Plenković i on 'frendovi' (prijatelji) već dugo godina i da je riječ o 'izuzetnim kandidatima' za zastupanje hrvatskih interesa u drugom najvećem parlamentu na kugli zemaljskoj.

Prema dosadašnjim anketama, najveće šanse da dobiju mandat među okupljenima imaju iskusni SDP-ov diplomat Tonino Picula i mlađi HDZ-ov stručnjak za međunarodne odnose Andrej Plenković, no ni Jakovčić i Vidan nisu bez izgleda.

Kao što je poznato, zastupnici nacionalnih država u Europskom parlamentu u principu ne glasuju niti djeluju istovjetno, nego se priključuju liniji velikih europskih stranaka (pučani, socijaldemokrati, liberali, zeleni) koje artikuliraju razne političko-razvojne vizije ujedinjene Europe. Također, zastupnici obično ne svaštare tematski, nego se specijaliziraju u pojedinim odborima, pa je tako Picula najavio angažiranje u Odboru za vanjske poslove EU-a i Odboru za sigurnost 'jer nas hrvatska gospodarska orijentiranost na turizam izlaže potencijalnim sigurnosnim prijetnjama'.

Picula je najavio i angažman oko socijalističkog projekta reindustrijalizacije Europe, ali 'ne na način vraćanja visokih peći i industrije ugljena', nego kroz nanotehnologiju, obnovljive izvore energije i slične moderne projekte. Kao sociolog, Picula smatra da je za krizu demokracije kakvu Europa pamti iz 20. stoljeća u velikoj mjeri odgovorna deindustrijalizacija Starog kontinenta.

Na misiji afirmiranja obnovljivih izvora energije želio bi raditi i lider Zelenih Toni Vidan. On bi jednogodišnji mandat htio iskoristiti kako bi povezao hrvatske ekološke aktiviste sa Zelenima kao četvrtom najjačom frakcijom u Europskom parlamentu, zatim kako bi pokušao izlobirati politički pritisak protiv ekološki i ekonomski dvojbenih projekata tipa HE Ombla. Želja mu je educirati građane o razvojnim projektima koje je, kako kaže, Europska banka za obnovu i razvoj također spremna kreditirati, a tiču se lokalnih modela. Za primjer je dao energetsko zadrugarstvo koje pušta sve čvršće korijenje u sjevernoj Europi; riječ je o podupiranim zajedničkim fondovima i investicijama u industriji teopskrbi energijom iz obnovljivih izvora, poput biomase.

Ivan Jakovčić, kao dugogodišnji proeuropski orijentirani šef najrazvijenije hrvatske regije Istre, nada se da bi svoje iskustvo u europskim integracijama, lobiranju i privlačenju biznisa mogao uspješno prenijeti i u briselske klupe i hodnike. Nije jasno misli li u Europarlamentu djelovati kao nezavisni kandidat ('Ne znam bih li baš želio sjediti s jednim Le Penom'), ili bi se priključio liberalnoj frakciji ALD kojoj njegov IDS inače pripada.

Kandidat desnice Andrej Plenković uzda se u provodivost i efikasnost modela koje Europski pučani (kojih je HDZ član) kao najveći blok u Europskom parlamentu mogu progurati. Tvrdi da će mobilizirati mlade snage u HDZ-u kako bi pomogao da šira hrvatska zajednica, pogotovo na lokalnoj razini, uvidi korist od priključenja europskim programima i važnosti postojanja hrvatskih zastupnika u Europarlamentu.

Tužan konsenzus skupa postignut je oko činjenice da je hrvatsko društvo – u prvom redu političke stranke, ali i mediji - propustilo još jednu šansu da educira i zainteresira birače za ove izbore koje svi deklarativno nazivaju važnima, kako za povijesni kontekst, tako i za bližu budućnost građana Hrvatske.

Kao što je primijetila predstavnica udruge GONG, ponavlja se sličan, dugoročno štetan scenarij koji je započeo još lani niskom razinom debate pred referendum o pristupanju Europskoj uniji. I on je za posljedicu imao nizak odaziv građana i njihovu katastrofalnu informiranost po pitanju kompleksnog fenomena Europske unije. Sličan proces s 'građanima koje se u cijeloj priči tretira kao statiste' odvija se i sada. Zbog toga je pitanje hoće li odaziv doseći priželjkivanih preko 30 posto, pa da ga se ne mora proglasiti katastrofalnim. Ili u pesimističnijoj verziji – čak toliko slabim da gubi svaki legitimitet.