Izvještavajući o predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, BBC je prije nekoliko tjedana utrku kandidata drugoga kruga Ive Josipovića i Milana Bandića opisao kao natjecanje između 'profesora i Al Caponea' - o predsjedničkim izborima za britanski Guardian piše poznata hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić
Pobjednik je Ivo Josipović, 52-godišnji sveučilišni profesor na Pravnom fakultetu te skladatelj klasične glazbe. Svojom sijedom kosom i 'baby-faceom' i plahim osmijehom ostavlja dojam ugodnog, premda načitanog, srednjoeuropskog čovjeka te je potpuna suprotnost balkanskom mačo stereotipu.
Ali, u politici, Josipović je – ili je bio do danas – nitko i ništa. Godine 1990. kratko je bio aktivan u SDP-u, koji je napustio kako bi radio na svojoj akademskoj karijeri. 2003. je ušao u Sabor kao zastupnik SDP-a, ali se dokazao kao pasivan političar. Zato je bilo veliko iznenađenje kada je tako neprivlačna osoba kandidirana za predsjednika na predizborima u SDP-u prošle godine, posebno jer je član stranke manje od godinu dana.
Nominacija Josipovića djelovala je kao veliki samoubilački potez glavne oporbene stranke. Ipak, dokazalo se da je to bila pobjednička strategija. Kako je onda ova politički gotovo nevidljiva osoba postala kandidatom za predsjednika, i kako je uspio dobiti izbore?
To se ne može shvatiti ako se ne poznaje njegov glavni protukandidat, prema BBC-ju 'Al Capone hrvatske politike'. Milan Bandić se sa svoje 54 godine ustoličio kao poznat ili, bolje rečeno – čuveni političar iste stranke. Prije mjesec dana iskočio je iz SDP-ovog vagona i odlučio započeti nezavisnu kampanju. To je paradoks ako znamo da je Bandić najveći dio karijere proveo radeći kao 'agent SDP-ovog aparata' u Zagrebu, sve dok se nije popeo do pozicije zagrebačkog gradonačelnika. Tri mandata u Uredu gradonačelnika uvjerila su ga da bi mogao i više od toga.
Ipak, imao je dva problema. Prvo, njegova je ozloglašenost radila sama za sebe. U bivšim komunističkim zemljama glasači percipiraju sve političare kao korumpirane. U ovom slučaju, možda iz dobrih razloga jer se godinama govorilo o mnogim mutnim financijskim poslovima vezanim za Bandića. Postavljala su se pitanja kako je jedan nezavisni kandidat skupio sedam milijuna kuna (a vjerojatno i više) za kampanju, dok je stranački kandidat Josipović potrošio tek pola toga iznosa.
Drugi Bandićev problem bio je to što je, čim je napustio SDP, objavio svoje otpadništvo i predstavio se kao pošteni bogoljub i domoljub kako bi prikrio svoju problematičnu prošlost. Promjena vjere bila mu je dovoljna da zadobije prešutnu podršku Katoličke crkve. Ova kombinacija sumnjive potpore, besramnog populizma i nacionalističke retorike podsjetila je na nekadašnje hrvatske 'domoljube' i Bandić je izgubio.
Ivo Josipović je prava suprotnost Bandiću, ali i svakom drugom političaru u zemlji, gotovo u svemu. Neokaljana slika nove osobe na političkoj sceni osvježavajuća je promjena. Ispostavilo se da je prednost tihog profesora bila upravo u tome što je nepoznat kao političar, a ne netko s političkim teretom iz prošlosti kao Bandić. Josipović se proklamirao kao netko kome će borba za pravdu i protiv korupcije biti apsolutni prioritet. Preko 60 posto onih kojima su dozlogrdile laži i prazna obećanja klijentističkih političara bez pokrića dalo je glas Josipoviću. S pretpostavkom da je ovo bio pozitivan glas za drugačiju Hrvatsku, to je više bio glas protiv Bandića (koji je osvojio nešto manje od 40 posto glasova) i političkog sustava u kojem je pravosuđe podložno aktualnoj vlasti.
I tako je profesor pobijedio na izborima. Ali sada ga čeka puno teža borba - voditi zemlju opterećenu visokom stopom nezaposlenosti i velikim vanjskim dugom. Dok se svi Al Caponeovi ovoga društva pregrupiraju, novi predsjednik će trebati svu pomoć koju može dobiti.
