Te noći u Beču bilo je sparno, a teren Ernst-Happel-Stadiona izgledao je kao poprište strašne prometne nesreće. Muškarci u plavim dresovima bili su razbacani posvuda po travnjaku: neki od njih ležali su licem prema tlu, drugi samo nepomično sjedili i bezizražajno piljili ispred sebe.

Neposredno prije toga Hrvatska je na penale izgubila četvrtfinalnu utakmicu protiv Turske, a jedan čovjek bio je u gorem stanju od svih ostalih. Darijo Srna nekontrolirano je jecao. Liječnička ekipa okupila se oko njega i pokušala ga primiriti. Slaven Bilić čučnuo je pored njega, pomilovao ga po zatiljku i držao ga za ruku. Čak je i sudac Roberto Rosetti svratio da upita može li kako pomoći.

Ali Srna je bio neutješan - plakao je i plakao, valjda sve dok mu suzne žlijezde nisu presušile.

Godinu dana kasnije opet je plakao na terenu, ali tada su to bile suze radosnice: njegov Šahtar osvojio je Kup Uefa. 'Po prirodi sam vrlo emotivan', kaže Srna. 'Ponekad stvari uzimam previše k srcu, jer imao sam puno stresa i poteškoća u životu. Ali to mi je i pomoglo u izgradnji karaktera.'

Hrvatski izbornik Slaven Bilić ovako govori o njemu: 'Nikakvi udarci ili startovi ne mogu ga zaustaviti. Sruše ga i čini se da je slomljen dok se previja na tlu, ali potom samo otrese bol i nastavlja trčati kao da je Robocop ili nešto slično.'

Srna je fajter, a njegov borbeni duh na terenu samo je odraz osobnosti koju iskazuje izvan terena, u stvarnom životu. Netko je jednom napisao da je najfascinantnija stvar vezana za Darija ta da uopće postoji - da je došao na svijet, jer njegova je obitelj prije toga prošla sve i svašta.

Duga je to priča koja počinje još u Drugom svjetskom ratu, kad su četnici spalili istočnobosansko selo u kojem je živio Srnin otac Uzeir, tada tek bespomoćna beba. Uzeirova sestra i trudna majka žive su izgorjele, a njegova oca kasnije je ubio zalutali metak i Uzeir je iz rata izašao kao siroče.

Usvojila ga je slovenska obitelj, promijenila mu i ime u Mirko Kelenc, ali nakon nekoliko godina potrage u poslijeratnom kaosu Uzeira je pronašao stariji brat Safet i uspio ga vratiti u Bosnu. Ondje je, između ostaloga, postao nogometni vratar i nakon niza slučajnosti subina ga je dovela u Metković, gdje je 1982. rođen Darijo.

Očev put poslužio mu je kao nadahnuće u životu. 'Moja se obitelj žrtvovala da bih ja mogao slijediti svoj san i postati vrhunski nogometaš. Nisam imao drugog izbora osim uspjeti', rekao je Srna. Njegovi roditelji insistirali su na tome da je obrazovanje najvažnije i često su ga morali odvlačiti s igrališta kako bi išao u školu. No kad su shvatili koliko je odlučan i nepokolebljiv u svojoj namjeri, u potpunosti su ga podržali.

Darijo je nedavno ispričao kako je nekoć s roditeljima prodavao povrće, skrivajući se kad bi naišli njegovi prijatelji, jer ga je bilo sram. Uspio je tako uštedjeti dovoljno novca za kopačke. 'Otac je bio ljut, uzeo mi ih je i rekao da će ih vratiti u dućan, ali vratio se s najboljim novim Adidasovim kopačkama', rekao je.

Kad je potpisao za Šahtar, ocu je kupio Mercedes. Godine 2009, kad je s klubom igrao finale Kupa Uefa u Istanbulu, zakupio je čarter let koji je iz Hrvatske doveo 125 prijatelja i članova obitelji. U Ukrajini često kupuje ulaznice za siročad. Hrvatski kapetan ima brata s Downovim sindromom. Njemu posvećuje svoje golove, a njegovo ime (Igor) istetovirano je na Darijevim prsima - zajedno s imenima supruge (Mirela) i kćeri (Kasja) te crtežom srne.

'Sve što sam postigao u životu dugujem obitelji', rekao je više puta.

No veliko srce i fajterski duh nisu nikakvo jamstvo za uspješnu profesionalnu karijeru i Srna je morao raditi iznimno puno da bi stigao do onoga što danas ima. Kao 16-godišnjak je iz Neretve stigao u Hajduk, ali umalo je i njegova priča završila slično kao one Zvonimira Bobana i Luke Modrića, koji su na Poljudu procijenjeni kao 'nedovoljno dobri'. Hajduk je Dariju dao ugovor tek kad je AC Milan pokazao ozbiljno zanimanje i namjeru da ga dovede u svoje redove.

Počeo je kao krilo, kasnije 'preškolovan' za desnog braniča, a Slaven Bilić ga u reprezentaciji najčešće koristi na poziciji desnog veznog. Njihova veza traje još od 2000, kad su zajedno igrali u Hajduku: Darijo kao tinejdžer koji je tek započinjao karijeru, a Slaven kao prekaljeni veteran koji se tek vratio iz Engleske. Godinu kasnije, Bilić mu je već bio trener u Hajduku, 2006. nastavili su surađivati u reprezentaciji, a 2010. je izbornik imenovao Srnu novim kapetanom.

U međuvremenu je Darijo prešao u Šahtar (2003) i rastao zajedno s ukrajinskim divom. Imao je raznih ponuda iz Španjolske i Engleske, ali odlučio je ostati u Donjecku, gdje je postao kapetan, osvojio nekoliko nacionalnih naslova i onaj Kup Uefa, a u sezoni 2010/11. dospio je i u četvrtfinale Lige prvaka.

Ipak, kad je Srna dobio kapetansku vrpcu i u reprezentaciji, nisu svi bili zadovoljni. Neki su govorili da je previše emotivan, drugi da mu nedostaje pravih liderskih kvaliteta, a nekima je i njegovo muslimansko porijeklo predstavljalo zapreku (iako to nitko nije javno rekao). 'Mediji nisu vjerovali da sam prava osoba za poziciju kapetana, ali Slaven je iskazao puno vjere u mene', rekao je Srna.

U kvalifikacijama za Euro 2012. Hrvatska je imala ozbiljnih poteškoća, a zemlju je snažno pogodila recesija i val korupcijskih skandala, tako da je raspoloženje palo na jako nisku razinu. Vidjelo se to i na nogometu. Reprezentacija se našla na udaru najžešćih medijskih kritika i Srna je izjavio: 'Bilo je dana kad sam se osjećao kao da sam na suđenju zbog ubojstva šestoro ljudi. Nije me sram priznati da posjećujem psihijatra, radim to kako bih olakšao pritisak.'

Kad je Hrvatska izvukla Tursku u doigravanju za Euro, mnogima je na umu bila 'osveta' za ono što se dogodilo 2008. Reprezentacija je pobijedila 3:0 na gostovanju, u jednom od svojih najboljih nastupa ikada, pa je uzvrat bio puka formalnost. Ipak, ta pobjeda nije momčadi donijela zadovoljštinu. 'O, ne', izjavio je Bilić. 'Ona utakmica u Beču proganjat će nas do kraja života.'

I evo nas još jednom na velikom natjecanju: većina stare ‘bande’ još uvijek je tu, samo su svi četiri godine stariji i iskusniji. Od svih igrača koji su bili u kadru 2008. jedino Srna nije promijenio klub. Kaže da je zadovoljan u Ukrajini, ali žudi za novom pustolovinom s reprezentacijom. 'Ako ćemo biti sasvim iskreni, onda moramo proći skupinu, jer imamo kvalitetu za to. Ali bilo bi stvarno sjajno kad bismo mogli otići i korak dalje, do polufinala', rekao je.

Njegove riječi zasad su samo teško ostvariv san, ali već nekoliko velikih Srninih snova se ostvarilo. Ako tako bude i s ovim, možda će onda demoni iz Beča napokon biti prepušteni prošlosti.