Sve se kod nas može promijeniti, ali jedno uvijek ostaje isto. Kada neki hrvatski sportaš ili reprezentacija osvoje medalju, svi se guraju da sudjeluju u čestitanju, najviše političari, da bi se ogrijali na suncu slave za koju su najmanje zaslužni. Ali kada se dogodi neka teška sportska nevolja, kao sada ovi masovni neredi i ranjavanja za vrijeme i poslije utakmice Dinamo-Hajduk, ti isti bježe u mišje rupe. Ne bi htjeli biti viđeni na mjestu nesreće, iako su za nju u pravilu najviše krivi. Radije se prave ludi.

Evo, pogledajte. Poslije maksimirske nogometne havarije Jadranka Kosor izjavljuje da treba smjesta donijeti novi zakon da bi policija bila bolje zaštićena, što bi zvučalo dobro da nije jasno da nisu poštovane ni odredbe postojećeg. Redom ove: na stadionu se točio alkohol, nije postojao uređaj za brojanje i kontrolu ulaznica (da bi se spriječio ulazak evidentiranih huligana), nije osigurana prostorija za suca koji bi na licu mjesta izricao kazne…

Dobro, pomisliš, ako je premijerka zaribala, valjda se opoštenila vicepremijerka Đurđa Adlešič koja je bila najdirektnije uključena u izmjene Zakona o navijačima, u koji je, više se puta pohvalila, bezuspješno pokušala ugurati i neka oštrija rješenja. Ali onda čuješ gospođu kako se poslije utakmice jada da klubovi i dalje dijele besplatne ulaznice navijačkim hordama, kao da joj je netko branio da i kao građanka, a kamoli potpredsjednica Vlade, prijavi to tamo gdje treba.

Evo, uputio bih je na kolegu iz Vlade u kojoj zajedno sjede, ministra unutarnjih poslova Karamarka, kada i on ne bi brljavio, podupirući nove zakone, ali ne objašnjava zašto policija ne podnosi prijave i po sadašnjim. Ako je točenje alkohola nezakonito, ako je kršenje zakona i to što ne postoje brojači i kontrolori ulaznica, ako je kršenje zakona što ne postoji ni nekakav sobičak za suca za prekršaje – tko, dođavola, sve to treba evidentirati i tražiti sudske sankcije? Ne, valjda, sami nogometni klubovi, dakle prekršitelji zakona?!

Kada sve zbrojiš, ispada da se ovdje skupilo lijepo društvo, od šefice i podšefice Vlade do ministra policije, koji se ne bi htjeli miješati u svoje obaveze, nego samo glumiti da ih obavljaju. Naravno, ošacavši s kim imaju posla, navijačka ratnička plemena nastavljaju po svome, jako se zabavljajući što ovako nekažnjeno mogu nasred ulice štipati za guzicu i hvatati za sise gospođu Državu. S mobitela koje im je podijelio Zdravko Mamić i iz elitnog gradskog prostora koji im je darovao Milan Bandić šalju drčna saopćenja da je za krvavi maksimirski dernek kriva policija (ma nemoj, a je li ona kriva i za ona divljanja u Austriji, Češkoj, na Malti...?!).

Još će ta pitoma janjad zatražiti i prijem kod Ive Josipovića i požaliti se, kao nedavno neplaćeni i prezreni pilićari iz Poljoprerade, da su zadnja rupa na hrvatskoj svirali. Što, ne vjerujete? Dobro, ne vjerujem ni ja, jer Josipović, po svemu što je dosad pokazao, ne izgleda kao tip koji bi se dao navući u takvu farsu. Ali, sjetite se, događalo se. Vodeći ljudi Vlade više su se puta sastajali s predvodnicima ovog navijačkog krda i skrupulozno razgovarali o izmjenama Zakona o navijačima, kao da je riječ o ozbiljnoj mladoj gospodi koja nosi zanimljive zakonske prijedloge u laptopima, a ne o haharima kojima je na ulazu trebalo povaditi boksere i skakavce iz džepova.

A kada horde navijača godinama okupiraju nogometne stadione, tukući se međusobno i s policijom, izbijajući ovoj već i oči, onda se na to gleda kao nešto toliko bezazleno i vragolasto da je dosad samo osamnaest (!) huligana dobilo zabranu dolaska na utakmice. Iako to nitko javno ne priznaje, očito su moćni nogometno-navijački lobiji progurali onu famoznu tezu da bi oštrije kažnjavanje navijača bilo zadiranje u njihova navodna ustavna ljudska prava. A, vidiš, kada su radnici Poljoprerade silom spriječeni u štrajku, nitko nije pokazao zanimanje za ta prava.

Tako si od njih mogao čuti da bi njihova ljudska prava bila bolje zaštićena da je na njih primijenjen zakon o zabrani maltretiranja životinja. Nadležne službe države pokazale su veću brigu za izgladnjele kokoši nego za njih. I što onda preostaje nego zaključiti ovako: navijače se, i kada doslovce pobjesne, tretira kao 'naše', a hrvatske radnike, i kada samo malo odlučnije koriste svoje zakonsko pravo na štrajk, kao nešto 'tuđe', nešto što miriše na revoluciju i, daleko bilo, na komunizam.

I kako se onda ti srp-i-čekićari mogu, molim vas lijepo, usporediti s onim dragim dečkima sa stadiona, koji jesu malo nestašni, ali zar su jednom pokazali koliko im je domovina na srcu? Što, vrijeđaju, kad god im puhne u glavu, Srbe, Cigane, crnce..? Dobro, to nije lijepo, ali ako se u tome i u sijevanju šakama budu malo više kontrolirali, što im se drugo, zaboga miloga, može zamjeriti?

Eto, tako nekako zvuči neizgovoreno reagiranje vlasti na najnovije divljanje u Maksimiru, i tu treba tražiti i odgovor na ovih dana više puta postavljeno pitanje zašto su Dinamovi navijači ovako glasni, a prvomajski prosvjednici ovako tihi. Pa, prve se doživljava kao punokrvne hrvatske domoljube koji smiju s vremena na vrijeme malo bučnije pustiti zrak iz pluća. Druge kao sumnjive patriote, kojima je i bolje da su kuš, uz zahvalu nebesima što su sindikati toliko loši koliko ti smutljivci i zaslužuju. I to je to.