Kafić, kavana, birtija, birc, lokal, krčma, bar; ima gomila tih izraza koji označavaju, kako se na prvi pogled čini, manje-više istu stvar, ali  razlike među njima veće su nego samo terminološke. Rabimo ih svi i rabimo ih često, ali rijetko kada stvarno promislimo što koji od njih točno znači. Možda to i nije važno, možda stvarno nije, ali meni je preciznost uvijek bila važna, znao sam je čak i nepotrebno forsirati, a ovdje za tako nečim ipak nema potrebe, a često ni realne osnove budući da je dobar dio hrvatskih ugostiteljskih objekata nekakav čudan mješanac svih pojmova iz uvoda s dodatkom laganog daška gostionice, ako imate sreće.

Kada smo bili klinci i kada smo se željeli osjećati odraslima, govorili smo da idemo 'na birc' i već nam je tada to smiješno zvučalo, bilo nam je jasno da tu nešto ne štima, da smo nešto krivo shvatili. Bilo je to u završnim razredima osnovne škole, kada smo odlazili u prve izlaske i polako shvaćali da se zapravo nema kamo, ne za tako male hahare kao što smo to mi bili. Sunce je zašlo pa svi sportovi na otvorenom čekaju sutra, kino je dosadno ili previše skupo, šetanje već izlizano i što bismo onda drugo mogli nego 'na birc'? Ako se dobro sjećam, iako smo puno pričali o tome, nikada to nismo učinili, nismo imali hrabrosti. I bolje da nismo, čvrsto sam uvjeren da je za zdravu jedinku homo sapiensa bolje da što kasnije u životu upozna taj svijet, a za to ionako uvijek ima vremena.

Kasnije smo odlazili u kafiće koji su negdje putem postali birtije, a dogodio bi se i povremeni izlet u kakvu kavanu. Onda se, s vremena na vrijeme, znao pojaviti i birc, valjda kao dug neiživljenim pretpubertetskim danima, a krčme i barovi nikada nisu bili dio standardnog repertoara, ali znali su izroniti nekako, u noći, i u specifičnom trenutku postati mjesto na kojemu želite malo predahnuti pa to i učinite.

Kavanski đir

Nekada su ljudi odlazili u kavane. Moji su roditelji odlazili u kavane. Nedjeljom su lijepo uređene čitave obitelji odlazile u kavane. No kavane su kod nas pred laganim izumiranjem. U Zagrebu, milijunskom gradu i metropoli u pravom smislu riječi postoje još samo dvije prave (što god to značilo) kavane, a obje su na glavnom gradskom trgu. Ima još nekih pokušaja, ali samo pokušaja, jer su ili previše usmjereni na zaradu ili previše koketiraju s kafićima. Ili oboje. Nemojte me krivo shvatiti, ja sam populist po uvjerenju i prilično mi se gadi svaki elitizam, ali kod kavane nema kompromisa, ili jesi ili nisi.

Malo ćemo se vratiti kafićima kako bismo kasnije lakše povukli neke paralele. Dakle, po definiciji je kafić ugostiteljski objekt namijenjen posluživanju prvenstveno kave, ali i drugog alkoholnog i bezalkoholnog pića. Kafić je uobičajeni naziv za cafe bar, a od klasičnog se bara razlikuje po tome što ne mora imati šank za koji ljudi sjedaju jer se najčešće koriste stolovi i stolci (i separei, naravno) i, za razliku od bara, ne mora biti orijentiran za rad po noći.

Dakle, ono što uobičajeno zovemo kafićem zapravo je bastard između kavane i bara. Da, zaista je tako. Kavana bi, s druge strane, trebala zadovoljavati još neke uvjete koje od kafića ne očekujete. Stolnjaci na stolovima, konobari u prslucima i određena ponuda slastica i kolača, ne onoliko bogata kao u slastičarnici, ali ipak prisutna. Sužen izbor alkoholnih pića, jer tu se ide na kavu ili čaj ili možda na pokoju slatku, 'žensku', žesticu, diskretna glazba i generalni ugođaj otmjenosti koji ne mora biti snobovski. Čisto, uredno i lijepo ne znači nužno skupo.

Ne žalim previše za kavanama, sumnjam da bih ih često posjećivao, ali osjećam da nedostaju i znam da bi imale svoju publiku. Vjernu publiku, vrlo vjerojatno. Nostalgija ili ne, ali još se živo sjećam sredine i kraja osamdesetih u ono, za mene, blaženo predratno vrijeme kada su se nedjeljom na trgu mogli vidjeti pomno dotjerani umirovljenici kako, s novinama pod rukom, odlaze na jutarnju kavicu. Danas si rijetko koji umirovljenik to može priuštiti i slažem se da je to veći i važniji problem, ali i oni koji su mogu priuštiti imaju prokleto ograničen izbor.

Gdje mi idemo

Kafići u koje mi odlazimo nerijetko su napola klubovi i meni se to sviđa. Rade do kasno, u nekima se održavaju i koncerti ili slušaonice, a ulaz se ne naplaćuje. Opet, nisu pravi klubovi zato što rade i preko dana i tada imaju čisto kafićku funkciju. Ima ih i koji služe nešto za pojesti, nekakav sendvič ili tost, pa time postaju gotovo gostionice iako bi se u njima hrana trebala pripremati i biti topla.

Zapravo nemam baš ništa protiv terminološkog nereda kada su ugostiteljski objekti u pitanju. Donosi živost i vješto migolji između i unutar definicija. Nekada mi bude malo krivo što stvari nisu čvršće određene, ali onda bih izgubio još jednu temu za razgovor o tome kako je bilo nekada i kako je danas pa se brzo i lako pomirim s time. I još nisam ni spomenuo pivnice, slastičarnice i wine-barove koji, vrlo čvrsto određeni, također znaju iznenaditi. Na koncu, zaista, možda uopće nije važno kako se zove mjesto kamo odlazite na druženje, važno je samo da se dobro provedete, a to ionako najviše ovisi samo o vama.