Sa smirenim prosvjedima koji su tresli Istanbul i Ankaru prošlog ljeta, Turska i njen premijer Recep Tayyip Erdogan započeli su 2014. godinu u jednoj od najvećih političkih kriza posljednjih godina. Sredinom prosinca uhićeno je pedesetak osoba bliskih vladi i Erdoganu, a u sklopu velike istrage o korupciji. Među uhićenima bili su sinovi triju ministara koje je naposljetku Erdogan prisilio na ostavku, kao i poznati direktor jedne javne banke.

Operacija se odvijala tri mjeseca nakon lokalnih izbora ključnih za Erdogana i njegovu Stranku pravde i napretka (AKP), ali u Turskoj, zemlji s bogatom poviješću političkih intriga i vojnih udara, nitko ne vjeruje da je to bila slučajnost. Zapravo svi upiru prstom u mozak operacije, čovjeka starog 72 godine i navodno bolesnog, koji živi 8.200 km daleko od turskih granica. Riječ je o umirovljenom turskom imamu Fetullahu Gülenu koji živi u političkom egzilu u SAD-u od 1999, a kojeg su britanski časopis Prospect i američki Foreign Policy 2008. ubrojili među deset najutjecajnijih intelektualaca svijeta i koji je nakon okončanja njegova suđenja u odsutnosti, u Turskoj proglašen nevinim.

Gülen živi na farmi blizu Philadelphije, navodno povučeno, prihvaćajući teret egzila nakon što je optužen da je 'izvršio atentat na tursku državu', ali ima milijune sljedbenika u cijelome svijetu, osobito u Turskoj gdje djeluje jedna tajna religijsko politička sljedba poznata kao Hizmet (Služba), što na turskom također znači zadaća ili obaveza. Otprilike, pandan toj organizaciji u katoličkome svijetu bi bila polutajna konzervativna organizacija Opus Dei, prilično razglašena u posljednje vrijeme u Hrvatskoj jer je čak uspjela ugurati svog čovjeka u najuži krug suradnika predsjednika Josipovića.

Svi o Hizmetu govore, ali o toj organizaciji se javno malo zna, osim da je riječ o tajnoj grupi ljudi koji su muslimani s jakim društvenim angažmanom i političkim apetitima.
Sukob dviju islamističkih struja, Eerdoganove i Gülenove, eskalirao je nakon što je Ustavni sud donio odluku prema kojoj se vladajućoj Stranci pravde i napretka (AKP), unatoč islamističkom podrijetlu, dozvoljava rad. Iako se ustvrdilo da AKP svojim djelovanjem ugrožava turski sekularizam, ali ne u dovoljnoj mjeri, umjesto zabrane toj su stranci nametnute financijske sankcije.

Tursko društvo se već duže bori između žestoke islamizacije i spašavanje laičke države. Eksplodiraju bombe, ubijaju se kršćanski protestantski misionari. Čak se, kada ga se nije uspjelo ušutkati sudskim putem jer je pozivao na priznavanje turskog zločina protiv armenskog naroda 1915. i nehumanu politiku protiv Kurda, pokušalo ubiti nobelovca, književnika Orhana Pamuka, koji je spas tražio u političkom azilu u SAD-u.

Kemalističke elite protiv anatolske provincije

Tursko društvo u novijoj povijesti još nikada nije bilo tako nepomirljivo podijeljeno, a danas, prvi put nakon davne 1980. godine, u pozadini stoji borba za moć između tradicionalnih kemalističkih elita i novih snaga iz anatolske provincije koje su unatoč svom konzervativnom svjetonazoru i umjerenom političkom islamizmu te na iznenađenje sviju, preuzele ulogu proeuropskih reformista i onih koji će Tursku pokušati uvesti u EU.

Potpora velike većine naroda neupitno je na strani ovih drugih, dok tradicionalne elite još uvijek uživaju podršku vojske i dobrog dijela medija.

U tom kontekstu treba promatrati sve jači uspon i utjecaj spomenutog turskog mislioca Fetullaha Gülena, rođenog prije 72 godina u pokrajini Erzurum, koji je nakon smrti velikog islamskog filozofa i profesora Edwarda W. Saida postao najcitiraniji i najmarkantniji islamski teolog današnjice. Gülen ima veliku političku težinu, jako ga se sluša u međunarodnim ekonomskim i kulturnim elitnim krugovima i slijepo ga prate njegovi poklonici, pa ga se uspoređuje, kako sam već naveo, sa Španjolcem svetim Josemariom Escrivá de Balaguerom, osnivačem ultradesne katoličke organizacije (izravno podređene Papinoj moći) Opus Dei (Božje djelo).

Jer i Gülen, kao i Opus Dei, ima pod sobom pokret koji vodi privatna sveučilišta i škole, medijske ustanove i osobe 'posvećena života' koje žive u poslušnosti, celibatu i zajedništvu dobara, u strogom molitvenom životu i fanatičnom dnevnom ritmu, kakav demonstriraju sektaši iz rečene ultrakonzervativne katoličke organizacije koji, znamo to dobro, nisu se ustručavali ni obavljati prljave poslove za FBI i CIA-u.

Gülen sasvim sigurno ne zagovara udaljavanje Atatürkove republike od SAD-a i Europe. Ali vodi, iako ne odustaje od vizure moderniteta u islamu i potrebe dijaloga i suradnje između religija, tu tihu, ali dubinsku, duhovnu (r)evoluciju koja se, u konačnici, opire laičkom društvu jer vjeruje da je budućnost u uvođenju umjerenog islamskog prava, a onda i islamske države.

Gülen je, da budemo pravedni, u više navrata žestoko napadao onu vrstu terorizma koja se oslanja na krivo tumačenje islama i, kao takav, uživa dovoljan ugled da ga u razgovor prime ortodoksni rabini u Jeruzalemu i (baš ne odviše okrenuti modernitetu) prelati u Vatikanu koji se tiho bore protiv moderniteta pape Franje.

U sufijskim korijenima misli Fetullaha Gülena postoje obrana demokracije i napredak obrazovnog procesa u muslimanskome svijetu. Postoji i jasan poziv na tolerantan život i razumijevanje između religija i civilizacija. On kaže da vjerovanje i jedinstvo s Bogom ne daju mjesta mržnji, razuzdanosti, grijesima protiv drugih i drugačijih, jer sve to ne može zajedno stati u srce koje traži Boga.

Damoklov mač iznad turskih glava

Ali kada Gülen proslavi činjenicu da se u turskim restoranima prestaju posluživati žestoka pića ili kada svojim govorima šiba sve one koji se protive nošenju hidžaba (ženskih marama na glavama), onda se zagovara hitro uvođenje šerijatske države.

Gülen je potpomogao Erdoganov uspon i pobjedu na svim dosadašnjim izborima. Sada, pak, sistem se trese jer su Gülenovi ljudi infiltrirani kroz cijeli sustav, u policiji, sudstvu i u tajnim službama i lagano drmaju Erdogana. Ta borba za prevlast u islamističkoj turskoj struji ide sada otvoreno prema izbacivanju Erdogana s vlasti, što ako se dogodi, moglo bi dovesti do radikalizacije situacije, do žestokih sukoba islamista i zagovaratelja laicizma i, ako Turska potone, destabilizirati trajno cijelu regiju.

Iako je u nedavnom javnom pismu turskom predsjedniku Abdulahu Gülu, Gülen odbacio optužbe da stoji iza pokušaja rušenja Erdogana, to malo tko prihvaća. Ali jedno je sigurno, međunarodna slika Turske se urušava, naročito kao pravne države jer se vidjelo da ni policija ni sudstvo nisu neovisni od Erdoganove vlasti. Postoji, osim toga, jako puno faktora u regiji koji bi željeli zaustaviti ekonomsko jačanje Turske kao regionalne sile.

Zagovornici Turske kao laičke zemlje sve češće preziru utjecaj Gülena nad civilnim društvom i nije pretjerano očekivati da kao odgovor militantima koji ubijaju i kidnapiraju kršćane, počnu gorjeti privatne ustanove pod ingerencijom Gülenova duhovnoga pokreta (u kojem ima radikala). To bi mogao biti, jer smo to već vidjeli u povijesti, veliki belaj koji visi kao Damoklov mač iznad turskih glava.