U dominantno katoličkoj Poljskoj nalazi se oko 30.000 muslimana, većinom potomaka krimskih Tatara koji u toj zemlji žive gotovo sedam stoljeća. Za razliku od novopristiglih azijskih i afričkih migranata u Poljskoj, Tatari se smatraju vrlo lojalnom i potpuno integriranom zajednicom na koju Poljaci ukazuju kao na model za europske muslimane, što ne čudi jer je Varšava 1936. godine, po uzoru na dva desetljeća raniji potez Hrvatskog sabora, priznala islam kao državnu religiju. Među Tatarima koji su naselili Poljsku izdvaja se malobrojna zajednica sunitskih Lipka Tatara, njih tek 2000, koliko ih danas ima na poljskom teritoriju, a koji su stigli na Baltik dok su još prakticirali šamanizam.

Lipka Tatari stigli su na tlo današnje Poljske, Bjelorusije i Litve početkom 14. stoljeća, dok se to područje nazivalo Velika Kneževina Litva, a koja je, mijenjajući svoje granice, ustrojstvo i službene nazive, opstala sve do 18. stoljeća. Prvi tatarski doseljenici pokušavali su sačuvati svoju izvornu šamanističku religiju koja se nije puno razlikovala od one Litvanaca, a tada su se oni čvrsto opirali pokrštavanju. Tek stotinjak godina kasnije na isto područje stigli su prvi Tatari koji su ranije na istoku prihvatili islam.

Porijeklo Lipka Tatara može se pratiti od razdoblja Zlatne Horde, srednjovjekovne mongolske države koju je na širem području središnje Azije i istočne Europe pokrenuo Batu-kan, slavni unuk još slavnijeg Džingis-kana. Lipka Tatari su od doseljavanja u pribaltičko područje služili kao plemenita vojna kasta čije su ratničke vještine podjednako koristili katolički velikaši multikulturalne Velike Kneževine Litve i Poljsko-Litavske Unije.

Poseban odnos prema ženama

Tijekom stoljeća Lipka Tatari počeli su naseljavati gradove u kojima su se proslavili kao pouzdane zanatlije dok su oni koji su ostali u ruralnim područjima uzgajali konje i upravljali plodnim vrtovima. Iako čvrsto vezani za šamanizam, s vremenom su zbog sličnog jezika potpali pod utjecaj kasnije pridošlih brojnijih Tatara, od kojih su preuzeli islam. U međuvremenu su izgubili i svoj izvorni kipčački jezik, u koji je ušlo sve više poljskih i litavskih riječi, a njih su sve do 30-ih godina prošlog stoljeća pisali na arapskom jeziku.

Lipka Tatari ponešto se razlikuju od drugih islamskih zajednica odnosom prema ženama jer su u toj zajednici oduvijek uživale značajan stupanj sloboda, čak i u doba u kojem su Lipke bili u službi Otomanskog Carstva. S vremenom su, kao i njihovi poljski sugrađani, počeli emigrirati u SAD te su u Floridi i New Yorku osnovali poprilično aktivne zajednice.

Nakon pripojenja istočne Poljske Sovjetskom Savezu 1939. godine, u Poljskoj su ostala samo dva većinska tatarska sela, Bohoniki i Krustyniany, dok su Lipke koji su ostali na području tadašnjeg SSSR-a prebjegli u poljske gradove kako bi, zbog Staljinova nepovjerenja prema Tatarima, izbjegli deportacije na istok.

Iz redova Lipka Tatara dolaze brojni poljski najviši časnici, političari, znanstvenici i umjetnici, no neka imena globalno su poznata, poput holivudskog glumca Charlesa Bronsona te književnika i dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1905. godine Henryka Sienkiewicza.

Bronsona pamtimo po ulogama policijskih inspektora, revolveraša i osvetnika koje je ostvario u 150 filmova tijekom 50-godišnje karijere, a na njegovu snažnu povezanost s tatarskom zajednicom ukazuje i činjenica da je govorio poljski, litavski i ruski jezik.

Kao jedan od najpoznatijih i još uvijek najčitanijih Poljaka uopće, književnik Henryk Sienkiewicz zadužio je čovječanstvo svojim povijesnim romanima o dramatičnim i junačkim epizodama iz poljske povijesti, čiji su likovi lišeni suvišne patetike, ali i romanom ‘Quo vadis’ o progonima prvih kršćana u Rimu za Neronove vladavine, kao i svjetski poznatim romanom za mladež ‘Kroz pustinju i prašumu’. Među Poljacima posebno je omiljena Lipka Tatarka Halina Konopacka, olimpijska rekorderka u bacanju diska, pjesnikinja i financijerka poljskog pokreta otpora prema nacizmu i komunizmu.

Čitava zajednica u humanitarnoj misiji

Doprinos Lipka poljskoj državi tek je nedavno dobio zahvalu u obliku spomenika koji je 2010. u Gdanjsku otkrio tadašnji poljski predsjednik Bronislaw Komorowski. Govoreći o prvom spomeniku doprinosu muslimanske zajednice u Europi, Komorowski je istaknuo da su Lipke, 'prolijevajući svoju krv za neovisnost Poljske, utkani u temelje preporođene države'.

Preostalih 2000 Lipka, koliko ih živi u Poljskoj, danas se u većem broju susreće tek radi molitve. Mladi napuštaju izvornu sredinu i u potrazi za srećom rade širom EU-a. Oni koji su ostali u Poljskoj ovih dana aktivni su u zajednici koju predvodi muftija Tomasz Miskiewicz i svjetovni vođa Lipka Maciej Szczenowicz, a koji podjednako podržavaju migrante i poljske vojnike na granicama s Bjelorusijom.

Miskiewicz i Szczenowicz okupili su sunarodnjake i kuhaju obroke za poljske vojnike i četiri tisuća migranata, većinom iz Iraka i Afganistana, koji čekaju na niskim temperaturama u šumi na poljsko-bjeloruskoj granici, vanjskoj granici EU-a i NATO-a. Na njoj je od početka krize umrlo najmanje osmero migranata, a sprovod 19-godišnjeg Sirijca Ahmeda al Hasana u Bohonikiju, jednom od dva preostala sjedišta Lipka, bio je prvi ispraćaj žrtve aktualne krize koji je održan u toj članici EU-a.

'Neovisno o tome ima li osoba pravo legalno ostati u Poljskoj, svatko ima pravo na krov nad glavom, topli smještaj, obroke i dobru odjeću', kazao je muftija Miskiewicz.

Pritom je naglasio da društvo treba izbjeći dodatnu patnju, posebno nakon što je povijest pokazala što se dogodilo u nacističkim koncentracijskim logorima poput Auschwitza ili tijekom genocida u Srebrenici.

'Još uvijek nismo naučili tu lekciju o skromnosti koja kaže da ljudi moraju pomagati jedni drugima', zaključio je muftija.

Na požrtvovnost Lipka u pomoći migrantima u više navrata ukazivao je i aktualni poljski predsjednik Andrzej Duda, kojem je jedan od prvih poteza nakon ustoličenja 2015. bio posjet tatarskoj džamiji u regiji Podlasie. Duda je tijekom vrhunca prvog masovnog vala prije šest godina hvalio doprinos Lipka, a na njihovu pomoć ozbiljno računa i za vrijeme nedavno započetog hibridnog rata, iza kojeg, prema svemu sudeći, stoji Moskva.