U zadnjim mjesecima DDR-a 1989. i 1990. godine građani Istočne Njemačke okupljali su se ponedjeljkom na javnim prosvjedima koji su započeli masovnim okupljanjem 4. rujna 1989. godine u Leipzigu te su se uskoro proširili na Dresden, Halle, Magdeburg i ostale gradove umiruće komunističke diktature pod vodstvom zloglasnog Ericha Honeckera.

Montagsdemonstrationen, tj. demonstracije ponedjeljkom značajno su doprinijele rušenju DDR-ova režima i mirnoj revoluciji koja je omogućila ujedinjenje Njemačke, a najpoznatiji im je slogan bio ‘Wir sind das Volk!’, odnosno ‘Mi smo narod!’, koji je komunističku vrhušku upozoravao da je izgubila podršku.

Četvrt stoljeća kasnije se u Dresdenu - uz Leipzig najvažnijem urbanom središtu bivše Istočne Njemačke (Berlin je pak posebna priča) - opet krenulo ponedjeljkom okupljati uz povike ‘Wir sind das Volk!’, ali ovaj put građani nisu tražili demokraciju i slobodu, nego su se artikulirale bitno drugačije poruke.

Tisuće ljudi su se počele redovito okupljati u Dresdenu, a uskoro i u nekim drugim gradovima Njemačke, i prosvjedovati protiv islama, ‘medija koji lažu’, ‘diktatorice Merkel’, kojoj su na jednom transparentu namijenili vješala, useljenika i azilanata, ‘kulturalnog marksizma’, političke korektnosti, ženskih i LGBT prava i raznih drugih postignuća liberalne demokracije. Pegidini prosvjedi, koji se organiziraju većinom preko Facebooka, obilježeni su agresivnom retorikom koja zna skliznuti u otvoreni govor mržnje, rezultirati napadima na novinare, brutalnim uvredama upućenim Angeli Merkel, izjednačavanjem pedofilije i homoseksualnosti, huškanjem protiv useljenika u Njemačku i naročito muslimana, na koje se gleda kao na agente uništenja Europe.

Od takvog stava do zastrašujućih apela Frauke Petry i Beatrix von Storch, čelnica desnopopulističke stranke AfD, da se na granici treba pucati na izbjeglice, uključujući žene i djecu, nije dalek put. Dapače, AfD se u protekle dvije godine od stranke prvenstveno skeptične prema Merkeličinoj politici rješavanja grčke krize i krize eurozone uspješno transformirao u parlamentarno-političko krilo ulične Pegide, ostvarujući impresivne rezultate na izborima u pokrajini Sachsen, u kojoj je Pegida i nastala. AfD ponekad poriče, a ponekad relativizira direktne veze s Pegidom, no činjenica je da su istaknuti političari AfD-a držali govore na prosvjedima islamofoba.

Donekle je paradoksalno to što je sve započelo u Dresdenu i bivšoj Istočnoj Njemačkoj, u kojoj jedva da ima i useljenika i muslimana, ali zato postoji naslijeđe totalitarne DDR-ove diktature, što u međuvremenu mnogi njemački sociolozi navode kao jedan od razloga za nastanak antiliberalne Pegide. Pokretači Pegide, poput najpoznatijeg Lutza Bachmanna, prethodno su bili članovi raznolikih marginalnih neonacističkih, ekstremno nacionalističkih i rasističkih grupacija, a drezdenski su prosvjedi bili njihova ulaznica u politički mainstream njemačkog društva. To što zbog kriminala imaju i policijske dosjee njihove pristaše nije pretjerano uznemirilo.

Iako se kao ulični prosvjed nikad nije omasovila do stotina tisuća okupljenih, brojeva kakve u Njemačkoj postižu okupljanja primjerice protiv TTIP-a, Pegida je u dvije godine postojanja zapravo ostvarila velike uspjehe i promijenila njemačko društvo, većinom na gore. Javni govor je postao brutalniji, a mnoge stvari koje su bile tabu ili potpuna margina, kao što je huškanje protiv manjina, sada se mogu čuti svugdje, uključujući političke talk showove. Broj nasilnih napada desnih ekstremista je zastrašujuće porastao te su u protekle dvije godine zabilježene stotine napada na izbjegličke domove, dok su se u nekim istočnonjemačkim gradovima stvorile bande batinaša koje kao divljač proganjaju izbjeglice. Događaju se i napadi na izabrane gradonačelnike i zapravo se dijelovi istoka Njemačke pretvaraju u tzv. no go zone, u kojima se tamnoputi ljudi ne smiju kretati bez straha od premlaćivanja.

Pegida je uspjela jer je okupila ne samo ekstremno desni rub njemačke politike, koji većinom nije uspijevao ući u lokalne parlamente, a kamoli Bundestag, nego i dio konzervativnog građanstva zabrinutog zbog toga što u Njemačkoj živi sve više ljudi koji nisu rođeni Nijemci. Paradoksalno je u svemu tome što Pegida u doista multikulturalnim dijelovima Njemačke, u kojima udio useljeničkog stanovništva zna premašiti i deset posto, nije uspjela uhvatiti korijena te je najsnažnija tamo gdje drugačijih zapravo i nema. Dodatni dokaz velikog utjecaja Pegide jest i to što su se slično intonirani prosvjedi proširili i izvan Njemačke, primjerice u Velikoj Britaniji i Irskoj.

Agresivna i nimalo tolerantna retorika ‘veleizdaje’, slična onome što se proteklih godina može čuti i u Hrvatskoj, dovela je i do toga da se kancelarku Merkel otvoreno psuje grubom psovkom ‘Fotze’, a tu je i već spomenuti uspon AfD-a, koji manje-više zastupa Pegidine stavove, ali s glazurom intelektualizma i građanske pristojnosti.

Unatoč svojem pokliču ukradenom od boraca za slobodu u DDR-u, Pegida i dalje nije ni blizu toga da masovnošću podrške može uvjerljivo tvrditi kako predstavlja narod. Baš suprotno, većina Nijemaca - pokazala su istraživanja - ima negativan stav prema Pegidi, koja se u svojem djelovanju redovito susreće i sa žestokim protuprosvjedima građana koji su liberalno-demokratski nastrojeni. Ali cijeli javni diskurs i njemačka srednja struja politike i zbog Pegide pomaknuli su se udesno, što se prije dvije godine činilo nemogućim. Svoju ulogu u tome odradio je i prošlogodišnji izbjeglički val te paralelni slamom AfD-a na raznolikim pokrajinskim izborima.

Čak i da sutra nestane, Pegida je neupitno promijenila njemačko društvo na gore, u 21. stoljeću uskrsnuvši stavove, retoriku i uličnu agresiju kakva je pratila uspon Adolfa Hitlera na vlast u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Europski patrioti protiv islamizacije Zapada zapravo su najviše uspjeli u tome da liberalnu demokraciju, jednu od najvažnijih tekovina europske civilizacije, dovedu u pitanje, i to u najmoćnijoj državi kontinenta čije je klizanje u ekstremizam uvijek značilo masovno krvoproliće.