Nesreća uvijek dolazi u paru, kaže ofucana domaća fraza koja je u slučaju momka iz Zagreba žalosno podbacila. Nekad dolazi i kao skup prirodnih brojeva od jedan do sto. Jinx je jedva pristao na ispovijest. Natezali smo se dva tjedna. Uvjet je bio da mu sačuvam vizualnu anonimnost i promijenim ime. Dopustio je jedino fotku tetovaže na vratu. Iscrtan je broj trinaest. Broj koji Jinxa stokerski prati već tridesetak i nešto godina.

Broj koji ga je dočekao pri dolasku na svijet i odmah mu prodao prvu foru: 'Rodio sam se na petak trinaesti. Evo ti osobna, pa se uvjeri. I odmah je krenulo nizbrdo. Bio sam ekstremno veliko dijete, 61 centimetar, šest kila. Treće po redu. Za vrijeme poroda iscurila je plodna voda, počeo sam se gušiti. Stara je digla paniku, a onda su me na brzaka izvadili carskim rezom. Praktički sam se ugušio. Srce mi je otkucavalo tri udarca u minuti.'

Zagrebačka 'trinaestica' pokušava se sjetiti svih incidenata iz najranijeg vremena. Kaže, ma stari, ima toliko toga, već sam pola zaboravio. Nakon par sekundi pogleda u prazno, sjećanja naviru: 'S godinu, dvije dana ispuzao sam na dasku s vanjske strane prozora na desetom katu, gdje smo živjeli. Staraca nije bilo doma. Krenuo sam do prve susjede, a kad me žena vidjela, digla je takvu paniku da je njezin muž provalio vrata našeg stana i uzeo me da ne padnem. Buraz mi je to tek nedavno ispričao. E, da, burazu sam kao beba ispao iz ruku s platoa na Savici. Pao sam s nekoliko metara. Eto.'

Sasvim pristojno baksuzna inauguracija u život. Obećavajuća. I, jasno, Jinxova rana biografija nije ga iznevjerila. Slijedi rafal incidenata koji nisu strogo kronološki poredani, ali i nije nešto bitno jesi li prvo slomio prste ili razbio glavu: 'Kao klinci igrali smo nogomet ispod petlje i bio je dogovor da svaki put netko drugi ode po loptu kada izađe s terena. Došao je red na mene i u trenutku kada sam uzimao loptu, pogodila me odozgo prazna boca u glavu. Netko ju je valjda bacio iz auta. Fraktura lubanje. Pa onda... igrali smo se lovice po kvartovskoj tržnici dok se još gradila. Stajali su samo betonski stupovi temelja. Stupovi koje smo prošli sto puta i znao sam ih napamet. Odjednom, trčim tako i upadnem u rupu na stupu koju nitko do tada nije vidio. Porezao sam si nogu do kosti. Sjećam se kako su mi dali nešto što izgleda kao pasja kost da zagrizem, a oni su mi vadili beton iz noge.

Onda, igrali smo bejzbol. Pao sam na prst, imao sam osjećaj da je strgan. Došao je frend do mene vidjeti jesam li OK i rekao 'ma, nije ti ništa', uzeo me za prst i savinuo ga još par puta. U bolnici mi je doktor rekao da je pukao na tri mjesta i još se okrenula kost. Sjećam se i incidenta na tjelesnom. Ocjenjivalo se skakanje u dalj, trebalo je preskočiti pješčanik, no skočio sam dalje i strgao ligamente na nozi. Šest mjeseci rehabilitacije.' Najgora bol koju Jinx pamti, a bilo je suludo bolnih momenata u kasnijoj fazi, desila se upravo u periodu osnovne škole. Uspio je slomiti sve prste na desnoj nozi dok je igrao košarku i udario stopalom u švedske ljestve. Kaže, sve prečke na ljestvama su u trenutku popadale.

Kozmički prijatelj nesreća i tragedija priznaje da je za manji dio njih sam kriv. Odrastao je sa starijim dečkima u kvartu. Sirovo, brutalno i bolno. Priča mi kako su znali njih klince dovesti u dvorište vrtića i koristiti ih kao pijetlove za borbu. Svatko bi odabrao svog klinca pa bi ih tjerali da se šoraju, dok bi pili pivo na klupici sa strane i bacali oklade: 'Dosta sam se tukao, ali sam išao isključivo prema onima koji su činili zlo drugima. Uvijek bih reagirao na nepravdu i sto puta sam to platio. Bio sam budala koja je uvijek branila slabije. Oduvijek sam imao taj neki bijes zbog nepravde. Poslije, kad mi je sestra poginula, nisam imao s kime podijeliti tu traumu. Nisam smio pokazati slabost. Rekli su mi da zbog staraca moram ostati jak, ali sam onda postao autodestruktivan.'

Jinx želi da preskočimo neke situacije poput one kad je dobio bejzbol palicom u glavu zbog jedne cure i ostao s trajnom posljedicom. Draže mu je ispričati kako se prvi put napio sa šest godina: 'Popio sam šest bočica brandyja sa starijim dečkima. Skinuo sam se gol i hodao okolo po kvartu. Završio sam na hitnoj. S tri godine sam na svojoj Violeti prošao cijeli Zagreb. Već u šestom, sedmom razredu išao sam solo na more s ekipom. Uvijek sam se družio sa starijima, kao da mi se nekamo žurilo.'

Grafit koji se nedavno pojavio na vratima Jinxove zgrade

S 15 godina brao je voće sa starim na imanju u Studentskom gradu, zaspao na drvetu, pao i slomio ključnu kost. Kao bonus, pao je i stari. Išli su, veli, njih dvojica luleka tako strgani zajedno u Traumu. Na klizalištu koje su si napravili kod zgrade polomio je prednje zube. Nekoliko godina kasnije polomio ih je ponovno. Prilikom neke dječje igre pao je glavom na beton i onda još frend na njegovu glavu. Morali su mu šivati uho. Pokazuje mi svoje arkade i obrve. Šav na šavu, zezam ga da izgleda kao da je bio na plastičnoj operaciji od 20 kuna.

U Klaićevoj mu je doktor rekao da je rekorder u broju lomova i šivanja glave. Kaže mu i da nikada nije vidio deblji zdravstveni karton. Lomio je zagrebački baksuz praktički sve udove višestruko, šivali su ga najmanje trideset puta, imao je nekoliko saobraćajki, 'sigurno desetak', izvrtao se na krov, letio u jarak, dobio jednom loptom u glavu takvom snagom da je dobio potres mozga, skočio na moru sa skakaonice ravno u stijene, jedva izmakao glavu, ali se zarezao duž cijelog trbuha. Pa se zaletio na vodeni tobogan malo prejako. Odletio je previše horizontalno, pa onda okomito dolje slobodnim padom i guzicom u donji dio spusta. Pao je i sa skele od 15 metara, odbijajući se od jedne do druge daske.

Godinama kasnije, upravo dok je frendu objašnjavao da je rođen u znaku gluposti i pehova, hodaju Martićevom i u tom trenu padne mu metalna kanta puna šljake na glavu. Ponovno šivanje. Idemo dalje. Uperili su pljucu u njega nekoliko puta: 'Bili smo na zabavi, bio je neki gardist za šankom. Odem ja na WC, a on dođe za mnom i iz čistog mira mi repetira pištolj u glavu. Prvo se smijao, pa plakao, pa mi j... mater, promijenio je jedanaest raspoloženja. Nisam mu dao nikakav povod. Nismo čak ni bili blizu njega. Pa smo jednom brali kestene na Markuševcu i dođe nam auto po šumskom puteljku, frajer kao da me hoće zgaziti, no u jednom trenu izađe i uperi pušku u mene. Pitam ga u čemu je problem, a on meni da će me sad ubiti. Da kao mi njemu krademo njegovu šumu. Prijetili su mu pljucom još dva puta, ali detalje ne želi podijeliti s ostatkom nacije.

Jinx kaže da ga broj 13 progoni čitav život. Na nekoliko adresa na kojima je živio netko bi nacrtao trinaesticu na zidu. Pa kupuje autobusnu kartu – sjedalo 13. Pa kino ulaznicu – 13. red, 13. sjedalo. Pa avioni. Stari, mislim da malo briješ – velim mu. 'OK, ne vjeruješ, evo ti fotka grafita iz mog ulaza. Netko ga je napravio nakon što sam se uselio. Ne znam što da mu kažem.' Fakat me nadilazi ta nevjerojatna povijest nevolja koju je, između ostalog, nedavno obogatio i bizarnim padom s bicikla. Netko je na Ravnicama zavezao lanac između dva drveta u mraku. Jinx je prolazio biciklom, zakačio ga prvo rukama pa mu se lanac podigao do vrata i zbacio ga s bicikla. Kaže, da je bio podignut malo više, ugušio bi ga.

Jinx si je, za razliku od mene, objasnio tu bolnu ljubav kozmosa: 'Skužio sam da mi se sranja dešavaju zato što sam očito trebao nešto naučiti. Skužio sam također da osuđivanje nasilja isto stvara negativnu energiju. I Gandija su na kraju upucali, jer koliko god da bio pacifista, osuđivao je nasilje i zato je nasilno umro. Koliko god da sam mrzio zlostavljače i nepravdu, reagirao bih na njih istom energijom. Sve ovo što mi se dešavalo bilo je da naučim neke stvari. Sva sranja koja sam radio, vraćala bi mi se odmah. I sretan sam zbog toga. Gledam na to kao na neki dar. Ne osuđujem više nikog. Pokušavam negativnim ljudima uzvratiti ljubavlju. To je jedini način.'

Šteta što je Jinx odlučio ostati anoniman. Ziher bi mu pola Zagreba platilo cugu kad ga vidi. Ovako... ostaje samo diskretna trinaestica na vratu sakrivena ispod kose. Jinx, učini si uslugu i ošišaj se.