Ako je suditi po svim relevantnim istraživanjima, odgovor na prvo pitanje je potvrdan jer je njegova prednost vidljiva i izražena, dvoznamenkasta. Za uspjeh u drugoj nakani šanse su mu znatno manje: sve indicije govore da će Gradsko vijeće biti ponešto presloženo, ali u suštini sa sličnim omjerom snaga. Puljku će za većinu trebati barem netko od trojca Most, SDP i lijeva koalicija (Možemo i Pametno za Split i Dalmaciju). A možda i svih troje, ponovno.

No jasno, svatko ima svoju računicu. HDZ se, recimo, uzda da bi zajedno s Kerumovim HGS-om kao vlastitim alter egom i uvijek vjernim partnerom - doduše grubljim i neotesanijim, pa ga zato upadljivo izbjegavaju i spominjati uoči izbora - eventualno došao blizu polovice vijećnika, pa onda nekako sklepao većinu i tako producirao motivacijsku priču za drugi krug. Samo tako, čini se, njihov Zoran Đogaš mogao bi sustići Puljka, barem teoretski. Da, izbori za Gradsko vijeće Splita zapravo su pravi okršaj ove nedjelje.

Splitska kampanja u protekla je dva mjeseca protjecala relativno mirno i bez velike pompe, sve do pojave navodne seks-afere Puljkovih suradnika koja se vrlo brzo ispostavila kao neozbiljno producirani parašpijunski uradak kojim se upecalo jednog i pol političkog naivca, amatera koji bi vjerojatno poslao svu svoju ušteđevinu kakvom nigerijskom princu - samo da je u svom e-mail pretincu na vrijeme otkrio onaj 'spam' folder. Tada je sve eksplodiralo, ali još brže se i ispuhalo, dapače. Puljkova ekipa je u idućim danima poprilično uspješno nametnula narativ o beskrupuloznim i korumpiranim mračnim silama koje podmeću njima - poštenima, doduše bedastima i na političkoj i ljudskoj razini. Na tu su ulogu spremno pristali i čini se da im je dobro poslužila kako bi se zaboravio stvarni povod za raspisivanje izbora; tko se još uvijek sjeća Ivoševićevog ispada prema novinarkama Slobodne Dalmacije?

Neuroznanstvenik Zoran Đogaš, s druge strane, spremno je iza svoje visoke i vitke figure - kazat će mnogi, neobično slične Puljkovoj - pristao zakloniti kompletan splitski HDZ, kadrovski već poprilično devastiran i reputacijski ozbiljno oštećen. Đogaš je formalno nestranački kadar i cijela njegova kampanja bila je bazirana na takvoj strategiji: u povijesti će ostati zapisano da uz njegovo ime ni u jednoj prilici izuzev na samom glasačkom listiću nije stajao akronim stranke. Cinici će reći da se HDZ počeo sramiti čak i same činjenice da je - HDZ. No prava bitka, rekli smo, odvija se za Gradsko vijeće, a po pozicijama na stranačkoj listi jasno je da će i u slučaju pobjede i u slučaju poraza glavnu riječ ondje imati Vice Mihanović.

Treća navodna nepoznanica, u međuvremenu doduše poprilično razjašnjena i raskrinkana, uvijek je famozni Željko Kerum: on se uoči svakih izbora tradicionalno probudi iz hibernacije, odradi kampanju na koju gleda kao na investiciju, a potom u idućim godinama ovisno o broju ručica u Gradskom vijeću i stanju na političkom tržištu bere svoju dividendu. No Kerum je već vidljivo umoran i doima se potrošenim, a ideje koje nudi već su tragično izlizane i svode se na fantazmagorije o podmorskim tunelima ispred Rive i uvjeravanja da je on jedini istinski HDZ-ov kandidat. Koliko god im uspije oteti na ovaj način, dobro mu je došlo, no jasno je da već on spada u red kandidata bez realnih šansi za pobjedu i da je tu samo kako bi pogurao svoju listu.

Kao i Davor Matijević, SDP-ovac koji se za razliku od prošlogodišnje vedete Ante Franića pokazao barem kao artikuliran, suvisao i ozbiljan čovjek; potom Josip Markotić iz Mosta, stranke koja je u Splitu relativno uspješno promovirala svoju 'komunalnu ideologiju' i jasno dala do znanja da će radije pregristi jezik i surađivati s Puljkom, nego još jednom dati ruku HDZ-u. A na koncu i Tamara Visković (Možemo!) i Kristina Vidan (Pametno za Split i Dalmaciju), kandidatkinje dviju lijevo-zelenih stranaka kojima je uspjelo nemoguće: ne postići dogovor o zajedničkom nastupu na izborima i otvoriti mogućnost da se međusobno pojedu, pa izvise i ostanu ispod praga.

Split je politički gotovo pa čudesan grad: nikad u svojoj novijoj povijesti njegov gradonačelnik nije uspio osvojiti drugi mandat - dapače, niti ući u drugih krug izbora - a političke opcije koje upravljaju gradom mijenjaju se u frapantno širokim amplitudama. Od ljevice do desnice, od primitivaca do sveučilišnih profesora, od krutih liberala do ludista. I da, uz nekoliko iznimki, građani ovog grada uvijek su birali političku opciju suprotstavljenu onoj koja vodi državu. Brzopleti će kazati da se radi o autodestruktivnom porivu politički histerične sredine, no sadržaj upravo dovršene kampanje pokazat će da su u krivu: svi kandidati za gradonačelnika zapravo su se složili oko svih bitnih projekata i vizije gradske budućnosti.

Pa čak i oko inicijative da se konačno zatraži i dobije status županije, sličan zagrebačkom, kako bi se projekti mogli ostvariti i kako drugi najveći grad u državi ne bi i dalje bio prisiljen na ponižavajući tretman po kojemu nema ovlasti nad vlastitim cestama, školama, parkovima i plažama, nego za svaku sitnicu mora kucati na županijska ili čak državna vrata. Izborni cirkus može trajati još dva tjedna, a onda treba napokon nešto i raditi. Tko god pobijedio.