Kaznenopravno, sve je to kajgod: gospođa (ona voli da je zovu drugarica) Marković, najradije samo Mira (nikako Mirjana!), bila je optužena za poticanje na zlouporabu službenog položaja, čime je protupravno ishodila stan za dadilju svog unuka, ukratko. Tada je još bila članica onog blesavog parlamenta SiCG, ali je – s opasnošću da joj imunitet iscuri gašenjem te nakazne tvorevine – u veljači 2003, baš nekako pred atentat na Zorana Đinđića, na brzinu otputovala u Moskvu svome sinu Marku (koji je, pak, poseban kaznenopravni slučaj), ostala tamo i kasnije si lako pribavila stalni boravak, pa onda i status političkog azilanta. Srbijansko joj pravosuđe, dakle, može pljunuti pod prozor, kak se god to zeme, pak je – prema tome – ta priča s prekvalificirenjem optužnice obična promižbena magla. Rusi svoje saveznike cijene i štuju, kako vidimo iz uzornog primjera generala Veljka Kadijevića, pa su Mira i sin joj Marko tamo sigurni.

Tako se javnost u Srbiji prisjetila davno zaboravljene prve dame. Za njom su ostali njezini čuveni dnevnici ('Dragi moj dnevniče') i kolumne, objavljivani u Dugi, Bazaru i sličnim udvoričkim tiskovinama. Bili su to primjeri neopjevanoga kiča, plitkosti, banalnosti i pretencioznosti, usto još i činjenično pogrešni. Netko si je dao truda da usporedi nadnevke njezinih dnevnika s meteorološkim stanjem na taj dan: ništa se nije slagalo. Neke su rečenice ostale upamćene za povijest: kako ona, jadna, ne može spavati u obiteljskoj kući u Požarevcu jer da neki kukac marljivo striže li striže grede po stropu i one im, Slobi i njoj, buju opale na glavu. Naravno da se potrudila natuknuti da je dotični kukac zapravo oporba, njezina noćna mora iz tog vremena. Ta je metafora kasnije ispala proročanska, a i stanje nije bilo optimistično. Nije tada Miri bilo lako: trajali su oni tromjesečni prosvjedi protiv izborne krađe iz 1996, orili su se s beogradskih ulica hajdučki zvižduci i mahnito lupanje u rajngle i lonce za svaki večernji TV dnevnik u pola osam i sve se to čulo do Dedinja i Požarevca kao prijeteći žamor pobješnjele svjetine. Ubogoj i preplašenoj Miri to se činilo zloslutnim znamenjem za njezinu obitelj o kojoj je vazda tako brižno skrbila.

Čovjek je ono što piše, kazat će vam svatko vičan tom poslu. E, pa drugarica Mira bila je – i ostala, bez brige – trećegimnazijalka raspekmežena nad cvijećem, ptičekima, svojim Slobekom i dječicom, i na smrt užasnuta nad neizmjernom ljudskom zlobom. S druge strane vodila je podlu dvorsku politiku dostojnu pape Aleksandra VI Borgije, namještajući kamarilu svojih udvorica iz Mickey Mouse stranke JUL na svako značajnije mjesto u državi. Neki od njih vuku se i danas po Srbiji, jer su preplivali pobjednicima na vrijeme. Prevršila je svaku mjeru, međutim, kad se bila posvadila sa svojim dotadašnjim trabantom i intimusom, novinarem i izdavačem Slavkom Ćuruvijom 1999, kad je trebalo početi bombardiranje Srbije i Čačka. Slavko joj je uzalud pokušavao objasniti da je vrag odnio šalu, da će nas ovi puknuti po gubcu ak' se ne opametimo itd. Mira se uvrijedila, čak je i suzicu djevojačku pustila (kako kaže), a onda je napisala uvodnik za notorni smećetisak Politiku ekspres s naslovom 'Ćuruvija dočekao bombe'. Par dana nakon toga Slavko Ćuruvija bio je ustrijeljen u svom haustoru kao bijesan pas, nakon što ga je petnaestak agenata Udbe do tamo pažljivo dopratilo. To umorstvo još nije rasvijetljeno niti se Miru Marković ikada zbog toga sumnjičilo ili gonilo, svim javnim optužbama usprkos. Gonili su je zbog nekakvog popišanog stana za bedinerku. Vrana vrani oči ne vadi, kao što znamo, jer da se taj konac počeo vući, oparala bi se cijela udbaška paraobavještajna vesta.

Ovako ljudski, Mira je Marković bila čudan svat. Upoznao sam je 1990, još dok je hodala po cesti kao normalan stvor. Naime, Slobo je jako nerado davao intervjue (osim svojim provjerenim propagandistima), pa sam potražio stanovitu vezu blisku Obitelji jer smo ga jurili za Reuters. Mira mi se redovito javljala na telefon, objašnjavajući da on ne voli novinare (zaista ih nije volio), ja sam, pak, objašnjavao da bi on kao šef države itd. ipak tu i tamo trebao nešto reći značajnim zapadnim medijima. Uspjela ga je uvjeriti u par navrata, istini za volju, pa su dečki i cure napravili te neke intervjue. Nije da im je nešto važno rekao, ali su bili ekskluziva. Onda sam je sreo na cesti, prvi i jedini puta u životu da smo se vidjeli i razgovarali izravno, u neku jesen 1991, usred najvećega sranja. Hodala je, jadna, po Terazijama kao štakor, sve uza zid, iz nekog razloga djelujući posramljeno i plaho. Tako je i cijukala, kao štakor. U nekoj skupoj bundetini do zemlje, ofarbana u gavran-crno, s plastičnim cvjetićem u kosi, niska i dežmekasta. Jedva sam je malo otkravio da progovori, sve na puku ljubaznost. I - što sam čuo? 'Jao, Milofe, vidite li vi fta se radi, ftrahota jedna, kako su ljudi fli', i tako dalje, frfljajući dramskim cijukavim sopranom kojekakve banalnosti. Ja, blento blentavi kakav sam, skoro da sam se sažalio nad jadnom ženom. Tek kasnije mi je, blenti, sinulo kakva je to siktava zmijurina zapravo.

Eno je sada tamo kod tih svojih Moskalja. Povremeno se javi u nekom od svojih nacionalsocijalističkih medija s dozlaboga dosadnim kolumnicama i kojekakvim blesavim banalnostima nekako više 'antiglobalističkog' tipa. Srbijanskom pravosuđu ostat će nedostupna navijek, pa je sve ovo sada bilo samo dobar povod da se čovjek i nje prisjeti, eno je tamo.