Ovakva očekivanja od japanske žene potječu iz Edo razdoblja (XVII - XIX. stoljeće), a kao glavnog krivca mogli bismo odrediti budizam. Zahvaljujući njemu japanska žena ima loš položaj u društvu, označene su kao nečiste zbog menstrualnih ciklusa i rađanja pa ih treba držati što dalje od svetih mjesta.

Njihovo mjesto je uvijek iza muškarca, ne trebaju obrazovanje, dovoljno je da se bave kućanskim poslovima i razmišljaju kako ugoditi glavi obitelji. Iz tih razloga u nekim obiteljima i danas vlada pravilo da se žene kupaju zadnje.

U Meiji razdoblju (1868 - 1945) dolazi do nasilne modernizacije japanskog agrarnog društva, vlada grozničavo razmišlja kako se zaštiti od pretjeranog utjecaja Zapada i smišlja idealnu formulu kontroliranja mase. Na dnu piramide nalazi se pojedinac, jedinka najmanje vrijednosti.

Tek stupanjem u brak i osnivanjem obitelji postaje uvažena karika lanca. Skup obitelji čini naciju pod pokroviteljstvom cara uzdignutog do božanskog statusa. Socijalna struktura starih samurajskih obitelji baziranih na poštivanju oca na taj način je preživjela u svim segmentima ove hijerarhije.

Položaj japanske žene u Meiji razdoblju reguliran je zakonima; ono što žena donese u brak postaje muževa svojina, a u slučaju muževljeve smrti, ta dobra se prvo raspodjeljuju muškim nasljednicima koji kasnije odlučuju koliko će od toga pripasti majci.

Muž također zakonski može imati koliko god želi konkubina i one mogu ući u obitelj punopravno kao i žene. Sinovi konkubina imaju veća prava i stječu bolji tretman nego kćeri supruga. Od japanske supruge očekivala se čestitost i vjernost, zauzvrat im se davao poseban bodež kako bi si mogle same presuditi ako učine nešto nepromišljeno. To je, pak, dovodilo do velikog broja samoubojstava kada su udane žene bile silovane. Ovo razdoblje japanske povijesti u usporedbi s prijašnjima ipak se smatra napretkom, ostvarena je mogućnost edukacije žena, iako su uglavnom radilo o djevojačkim školama koje se podučavalo kako biti dobra žena svom mužu i dobra majka svom sinu.

U vrijeme II. svjetskog rata od žena se ponovo očekivalo da budu podrška muževima i sinovima, ovoga puta u borbi za zemlju i cara. Vlada je ponovo odigravala ključnu ulogu u ispiranju mozgova organizirajući žene pod sloganom 'ne trebam ništa dok rat ne završi'. Sve je bilo podređeno uspjehu u ratu, od propagandnih poruka u novinama i na radiju do vrlo morbidnih 'čestitki' kojima se ženama čiji su muževi i sinovi poginuli u ratu čestitalo na polaganju života u čast nacije i samog cara.

Žene su se čak pismeno morale i zahvaliti na ovakvim vladinim porukama, nije bilo dopušteno nikakvo drukčije razmišljanje, a kamoli djelovanje, osim slijepe poslušnosti i izvršavanja nametnutih im dužnosti.

Šok poraza u ratu i atomske bombe na japanskom tlu nakon, kojih bog-car potpisuje kapitualciju, doveo je do konfuzija na svim nivoima u društvu. Ovo poslijeratno razdoblje posebno je bilo teško za žene; do sada im se govorilo budite kod kuće i pomažite svojim muževima i sinovima, a sada dolazi demokracija, činite što želite, sloboda vam je zajamčena.

Dio žena uključio se u izgradnju Japana po tim modernim principima demokracije, ali za veći dio žena to je bilo premalo vremena za takvu drastičnu preobrazbu.

Svijet kroz oči Japanaca i Japan kroz oči svijeta su se drastično mijenjali nakon II. sv. rata; Japanci su imali loše mišljenje o Amerikancima - peronifikaciji čitavog zapadnog svijeta - zbog okupacije, a svijet je imao loše mišljenje o Japankama, smatrao ih je prostitutkama, ponajviše zbog pan-pan djevojaka koje su opsjedale američke baze. Žene koje su izgubile svoje kuće, obitelji, muževe i djecu tražile su način kako preživjeti u poslijeratnom Japanu i jedan dio njih odlučio se na ponižavajuću prodaju svojih tijela.

Nakon 'odlaska' Amerikanaca, a posebno nakon Olimpijskih igara u Tokiju 1964, Japan je ponosno mogao pokazati svoju transformaciju. Zemlja koja je izgubila rat prije 20 godina sada je ekonomski div, a masovna proizvodnja i masovna potrošnja uvjerile su japansku ženu da je shopping dobra stvar. Za njega im je potreban novac, znači, trebaju pronaći muškarca koji zarađuje ili ga same stvoriti.

U šezdesetima su stvoreni neki novi ideali japanskog društva; nema više bespogovornog služenja božanskom caru, vlada je sada tu kako bi im samo dala upute o prilagođavanju novonastaloj slobodi u odlučivanju. Obitelji su postale samostalne zajednice u kojima muževi još uvijek naporno rade, dok su im žene potpora i majke njihove djece.

Sve više ljudi odlazi živjeti u gradove, farme i seoska domaćinstva ostaju na brigu ženama i starijim članovima obitelji. Za muževe postaje bitno zaposliti se u dobro stojećim poduzećima dok se djeca posvećuju učenju razmišljajući o ulasku u jednako dobre firme kao i njihovi očevi. Time počinje faza stvaranja natjecateljskog društva Japana.

Statusi japanske obitelji šezdesetih se drastično mijenjaju, tehnološke novotarije se moraju imati jer štede vrijeme i olakšavaju život brzog tempa, mnoge žene su se pronašle u tim novim idealima i nisu stigle razmišljati o vanbračnim pustolovinama ili razvodima, još uvijek su bile na neki način one stare yamato nadeshiko. S druge strane vukli su se repovi prošlosti; odnosi sa osobama drugog spola dugo se smatrao nepristojnim.

Do rata japanske cure i dečki nikad nisu smjeli ostajati sami bez nadzora starijih dok se nisu zaručili; dogovoreni brakovi bili su još uvijek uobičajeni, a držanje za ruke i ljubljenje u javnosti veliki tabui japanskog društva.

Uhodanost takvog sistema i predvidljivost života dovela je do prvih pomisli u glavama Japanaca; sve ionako nakon obrazovanja vodi prema braku, a nakon njega je prva faza života završena - želim živjeti u toj prvoj, neobaveznoj, slobodnijoj fazi neko vrijeme, želim se zabaviti prije braka. Što se događalo sa japanskom ženom u tom razdoblju, od sedamdesetih do danas, nastavit ćemo sljedeći put.

Posebno zahvaljujem mojoj dragoj prijateljici Ai za informacije i razgovore na temu japanske žene.