Nije da je Barack Obama uvijek postupao poput goluba. Nije mu se, kažu, ruka tresla kada je naredio napad na rezidenciju Osame bin Ladena, ili kada je odlučio pojačati bombardiranja s bespilotnim letjelicama na pozicije Al Kaide i talibana ili kada je odlučio sudjelovati u micanju pukovnika Gadafija. Ali predsjednik slovi kao čovjek kojeg krasi oprez u korištenju sile, pogotovo u usporedbi s prethodnikom u Bijeloj kući, te on radije, kako je kazao primajući Nobelovu nagradu za mir ili u glasovitom govoru na Sveučilištu u Kairu, bira diplomatske puteve, to jest, puteve stvaranja međunarodnog konsenzusa.

Ne odbacuje ni ovoga puta diplomaciju, dapače, ali u krizi s Iranom Obama ipak daje do znanja da misli i na strategiju koja ga može odvesti u rat. Tvrdeći da mogućnost da Iran dođe do nuklearnoga oružja predstavlja 'prijetnju sigurnosnim interesima SAD-a' te da će njegova vlada koristiti 'sva sredstva moći, uključujući i vojna' kako bi se to spriječilo, odnosno da se neće dozvoliti da itko tko želi nestanak Izraela bude u stanju to i provesti, Obama prijeti ratom. I to ne odviše dalekim ratom, s obzirom na to da izvještaji Međunarodne agencije za atomsku energiju govore kako se Iran nalazi blizu područja koje Izraelci definiraju kao 'crvena zona', što je granica iza koje se ide u stvaranje atomske bombe i iza koje za Teheran nema nazad.

Žestina i odlučnost

Ta pozicija smanjuje slabost Obame pred mogućim napadima republikanaca tijekom kampanje, jer njegovoj vanjskoj politici daju potrebnu žestinu i odlučnost. A možda i drugih opcija prema Iranu i nema. Režim ajatolaha već dosta dugo vara međunarodnu zajednicu, poglavito inspektore UN-a, a intencije režima svakim danom pobuđuju nove sumnje o tome da je nuklearni program isključivo mirnodopske svrhe. Sve ukazuje na to da će, nažalost, Obama skoro imati konflikt velikih razmjera.

A o tome kako će ga riješiti ne ovisi samo to kako će i s kojom snagom dobiti drugi predsjednički mandat (koji je iz današnje perspektive pa i u kontekstu pripetavanja republikanskih kandidata, prilično moguć), već kako će ga povijest pamtiti. Obama je i ovaj ponedjeljak u društvu Benjamina Netanyahua ponovio kako se nada i kako želi diplomatsko rješenje krize. Ali to je pitanje u kojem ulog imaju mnoge druge strateške i geopolitičke okolnosti. Ne želi se ovdje sumnjati u smisao za odgovornost američkog predsjednika, ali smo skloni zaključiti da on sasvim sigurno ne kani biti upamćen kao predsjednik pod čijem je vodstvom Iranu dopušteno da dobije atomsku bombu. Zbog toga Obama pokazuje lice jastreba.

Čuvanje leđa Izraelu

Da bude posve jasno, pored svih mogućih razlika Obame i Netanyahua (pokazalo se to u dosadašnjih devet susreta licem u lice: od rješenja palestinskog pitanja na dalje), predsjednik i premijer pokazali su jasno jedinstvo pred mogućnošću rata s Iranom. 'SAD će čuvati leđa Izraelu', kazao je američki predsjednik pred onim što je prognozirao kao 'teškim mjesecima u ovoj godini'.

Riječi koje je Obama iskoristio kako bi posvjedočio političkoj volji da se paralizira iranski nuklearni program govore o urgentnosti situacije, da Washington shvaća koliko je Tel Avivu teško i da se faktički dalo zeleno svjetlo za akciju.

Iako je Obama u nedjelju pred najjačim židovskim lobijem u SAD-u kazao kako još uvijek 'postoji šansa za diplomatsko rješenje konflikta', susret od ponedjeljka između Obame i Netanyahua ostavlja dojam da vremena za takva mirna rješenja ima sve manje.

Veliki i mali Sotona

Netanyahu je započeo s dokazivanjem jedinstva kada je rekao: 'Za njih (iranske lidere), vi ste veliki Sotona, a mi smo mali Sotona. Za njih ste vi mi, a mi vi. I tu oni imaju pravo: mi smo vi, a vi ste mi. Mi smo zajedno.' Da bi zatim Obama, precizniji nego ikada do sada, dodao: 'Razine koordinacije naših oružanih snaga i naših tajnih službi u ovom pitanju nemaju presedana. Želim da to bude posve jasno tijekom mjeseci koji će biti teški.'

Poruka Iranu nije mogla biti bistrija: ako krene sastavljati atomsko naoružanje, imat će rat s Izraelom i sa SAD-om. To jest, Izrael neće navaliti sam, ne bez da javi SAD-u, a i čak ako se na to odluči, 'iza leđa Izraela' stajat će SAD. To je ta stvarnost i ta odlučnost. Obama se nada da će UN-ovi stručnjaci, sankcije i razni diplomatski pritisci dovesti do relaksiranja, ali ako se to ne dogodi, bit će rata na Bliskom istoku prije kraja 2012. godine.

SAD i Izrael razlikuju se po tome što Obamina administracija misli da je razdoblje do ulaska Irana u 'crvenu zonu' dulje nego što to misli vlada Benjamina Netanyahua. Ali nakon onoga što smo vidjeli u Ovalnom uredu u ponedjeljak, takve su diskrepancije nebitne. Rat, ustvari, može početi kada Izrael to odluči. A Barack Obama neće oklijevati ni sekundu.