U bivšoj belgijskoj koloniji situacija je toliko loša da mnogi zazivaju vladavinu bivših gazdi, poznatih po brutalnom iskorištavanju prirodnih i ljudskih resursa. No, Belgija više ne može pomoći ni samoj sebi, a kamoli spašavati zemlju koja bizarno nosi ime demokratske republike.

Kongo je u posljednje vrijeme obišao medije s dvije vijesti. Prva se ticala broja silovanja u zemlji, druga je vezana za povijesne izbore u ponedjeljak. Dvije su stvari čak i povezane u osobi Ntaboa Ntaberija Sheka. Riječ je zapovjedniku oružane skupine Mai Mai koja je sredinom prošle godine obišla 13 naselja u regiji Walikale i silovala 387 civila. Sve je pomno dokumentirano u UN-ovom izvještaju. Sheku to nije spriječilo da se uključi u utrku za predsjedničku stolicu te sada obilazi zemlju držeći predizborne govore na zaprepaštenje mnogih.

Pretpostavka je da će sadašnji predsjednik Joseph Kabila biti ponovno izabran. Najozbiljniji kandidat opozicije proizveo je sukob između svojih pristaša i snaga sigurnosti tako što je htio danas održati posljednji predizborni skup, premda je na snazi zabrana političkih aktivnosti 24 sata prije izbora. U posljednjih nekoliko dana raznorazne frakcije na više su se mjesta sukobile s redarima. Jučer je u njima smrtno stradalo troje ljudi.

Analitičar BBC-ja kratko ocrtava sve uništene potencijale zemlje koja bi veličinom pokrila 75 posto zapadne Europe. Kako piše, građani su redom siromašni, gladni i nedovoljno informirani. Vlada je nesposobna pružiti osnovno obrazovanje i zdravstvenu uslugu. Istočne su provincije pod kontrolom brutalnih paravojnih skupina. Silovanja su svakodnevna i masovna, što je Kongu priskrbilo nezavidnu etiketu svjetskog epicentra seksualnih zlostavljanja.

Državna je birokracija dotakla dno korupcije. Čak i uz podmićivanje, za pokretanje biznisa potrebno je čekati 65 dana. Subsaharski prosjek je 40. Zemlja ima najgore mjere za sigurnost zračnog prometa u svijetu, baš kao što se nalazi i na dnu liste za ljudski razvoj. Predsjedniku Kabili zamjeraju što je svu energiju utukao u očuvanje svoje pozicije umjesto u razvojne projekte. Novinari smrtno stradavaju ili su, u najboljem slučaju, pretučeni. Posebnu je pozornost izazvalo ubojstvo Floriberta Chebeye, istaknutog aktivista za ljudska prava, a za koje su odgovorni ljudi iz uskog predsjedničkog kruga.

Da zlostavljači proizvode zlostavljače, neobično se jasno obistinilo u slučaju Konga. Nakon što su im prirodne resurse poharali belgijski kolonizatori, sada se i samo tako odnose prema vlastitoj zemlji. Rašireno je švercanje mineralima koji se koriste u proizvodnji mobitela i računala. Ilegalno se sijeku tropske šume čije se drvo potom krijumčari preko Ugande. Slično se prema svojim prirodnim resursima odnosi i Sierra Leone, ne vodeći apsolutno nikakvog računa o potpunom uništavanju ekosustava.

BBc-jev autor djelomično optužuje i međunarodnu zajednicu. Nitko se na Zapadu nije ozbiljnije pozabavio generalnim planom reformi za zemlju koja tone u kaos. Implementiraju se kontradiktorni programi od strane Svjetske banke, UN-a i nevladinih organizacija.

Jedina svjetla točka u čitavoj priči jesu građani Konga. Jaki, dinamični, velikodušni i tolerantni, kako ih opisuje BBC, definitivno imaju osjećaj za preuzimanje vlastite sudbine u svoje ruke, no u domenama koje prelaze privatni život prevladava jedno jedino stanje – bespomoćnost.