Iz nekih od tih napisa moglo se zaključiti da je Youyouina priča narativ u kojem je tradicionalna kineska medicina riješila problem koji suvremena, zapadnjačka, utemeljena na dokazima nije uspjela.

No je li to uistinu tako? Baš i ne!

Nema dvojbe da je proglašenje Youyou nobelovkom bilo pomalo neuobičajeno. U Kini su je već prozvali 'tri ne' jer je prva nobelovka koja nije završila medicinu, nije doktorirala i nikada nije radila u prekomorskim zemljama. Youyou je završila farmakološku školu u Pekingu, a potom je postala istraživačica kineskih biljnih lijekova na China Academy of Chinese Medical Sciences.

Također stoji da je biljka iz koje je izdvojila lijek u tradicionalnoj kineskoj medicini bila korištena za ublažavanje simptoma groznice, te da je na ključnu ideju o tome kako doći do kvalitetnijeg ekstrakta došla čitajući jedan zapis kineskog alkemičara i liječnika Ge Honga iz trećeg stoljeća.

Znanstvemi koraci do lijeka

No tu svaka povezanost otkrića s kineskom biljnom medicinom staje. Naime, prema tekstu u kojem je sama Youyou u najpoznatijem znanstvenom časopisu Nature 2011. opisala svoja istraživanja, njezina metoda rada bila je u svemu suvremena, znanstvena i zapadnjačka, a ni po čemu tradicionalna.

Youyou kaže da je od 1959. do 1962. bila pozvana da sudjeluje u dvoipolgodišnjem kursu kineske tradicionalne medicine koji je bio posebno uređen za stručnjake s obrazovanjem u zapadnjačkoj medicini.

Krajem 50-ih malarija je bila veliki problem. Parazit Plasmodium falciparum razvijao je otpornost na lijekove poput kinina i klorokina, a kineski vojnici koji su se borili u ratu protiv Amerikanaca na sjeveru Vijetnama masovno su obolijevali od malarije. Kineske vlasti stoga su 1967. pokrenule tajni program poznat kao Project 523 u koji je uključen institut u kojem je radila Youyou.

Njezin tim mladih znanstvenika odmah je počeo raditi na ekstrakciji i izolaciji mogućih aktivnih antimalarijskih tvari iz kineskih biljaka. U prvoj fazi istražili su više od 2.000 biljnih preparata i identificirali 640 mogućih antimalarijskih svojstava. Više od 380 ekstrakata iz 200-tinjak biljaka testirano je na mišjim modelima malarije. No bez nekih značajnijih rezultata.

Do ključne prekretnice istraživači su došli kada je ekstrakt Artemisia annua L. Pokazao obećavajuće razine inhibicije razvoja parazita. Nažalost, iste rezultate nisu uspjeli ponoviti u svim narednim eksperimentima koji su uslijedili.

Sljedeći važan pomak dogodio se kada je Youyou u priručniku Ge Honga naišla na pasus o namakanju biljke koji joj je dao ideju da bi uobičajeni proces u kojem se za izvlačenje ekstrakata koriste visoke temperature mogao uništavati aktivne komponente. Prebacili su se na niže temperature i dobili mnogo bolji učinak.

Iz biljke su izdvojili dva ekstrakta – jedan kiseli, a drugi neutralan. Konačno 4. listopada 1971. dobili su netoksičan, neutralan ekstrakt koji je imao 100 postotnu učinkovitost kod miševa zaraženih s Plasmodium berghei i kod majmuna zaraženih s Plasmodium cynomolgi koji su životinjski ekvivalenti Plasmodium falciparum. Uspjeh je bio glavna prekretnica u otkriću artemisina.

No on nije označio da je potraga za lijekom gotova. Ekstrakt je još trebalo isprobati na bolesnim ljudima, a također mu je trebalo dati komercijalno upotrebljiv oblik – po mogućnosti pilule, ili kapsule.

Testirali ekstrakt na sebi

Youyou je za Nature ispričala da tijekom kineske kulturne revolucije nije bilo nikakvih mogućnosti da se provedu klinička istraživanja novih lijekova na ljudima. Ona i nekolicina njezinih suradnika stoga su hrabro odlučiti postati prvi dobrovoljci kako bi utvrdili je li ekstrakt siguran za konzumaciju. Nakon što su dobili potvrdne rezultate, odlučili su ga isprobati na ljudima zaraženim parazitima Plasmodium vivax i P. falciparum. Efekti su još jednom bili dobri – simptomi poput groznice i broja parazita u krvi ubrzano su nestajali.

Ohrabreni ishodom kliničkih istraživanja, znanstvenici su krenuli na izolaciju i pročišćavanje aktivnih komponenti biljke artemisije. 1972. konačno su stvorili bezbojne kristale s kemijskom formulom C15H22O5.

Sljedeći zahtjevan korak bilo je pretvaranje aktivne tvari u komercijalno upotrebljiv lijek. Prvo su morali naći biljke koje su sadržavale veći udio aktivne tvari. Pokazalo se da su njime najbogatije artemisije iz pokrajine Sečuan. No kada su aktivnu tvar oblikovali u tablete, ona nije dala zadovoljavajuće rezultate. Zbog toga su se odlučili za kapsule čistog artemisina koji je pokazao dobru kliničku djelotvornost.

Posljednja stepenica na putu do patentiranja lijeka bilo je njegovo predstavljanje znanstvenoj zajednici. Tim je uz pomoć kineskog Instituta za biofiziku 1975. odredio 3D strukturu artemisina, da bi studija konačno bila objavljena 1977. Iste godine rad je prepoznao i citirao časopis Chemical Abstracts Service. Učinkovitost artemisina konačno je u svijetu službeno prepoznata ranih 1980-ih.

Kineska biljka - kineska medicina?

Što se iz svega navedenog može zaključiti? Da bi zbog otkrića artemisina u kineskoj ljekovitoj biljci trebalo priznati vjerodostojnost svim kineskim tradicionalnim lijekovima? Možda bi isto trebalo učiniti i s navodnim kineskim afrodizijakom od kljova nosoroga zbog kojeg je ova životinja danas na rubu izumiranja? Nikako! Poučak koji se iz ovog slučaja može izvesti jest da medicina uvijek treba biti otvorena za mogućnost da neke tradicionalne ljekovite biljke mogu imati vrijedna ljekovita svojstva. No to ni po čemu nije nikakva seizmička prekretnica. Medicina je to oduvijek prepoznavala. Najpoznatiji primjer i dokaz za to je aspirin koji se temelji na ekstraktu kore vrbe. Njegova ljekovita svojstva bila su poznata tisućljećima prije patentiranja lijeka. Sličnih primjera ima cijelo mnoštvo - od lijeka za srce digoksina koji se radi od crvenog naprstka do morfija koji se dobiva od maka. Znači li to da su sve to tradicionalni lijekovi ili da su sve tradicionalne medicinske tehnike korisne? Ne. Znanstvenici koji rade u konvencionalnoj medicini utemeljenoj na dokazima često znaju reći da zapravo ne postoji više medicina - konvencionalna, alternativna, tradicionalna, komplementarna itd. Sve što se u istraživanjima potvrdi kao učinkovit lijek ili terapija, postaje sastavni dio znanstveno utemeljene medicine. U ovoj priči kineski su samo znanstvenica koja je otkrila lijek i zemlja u kojoj je on otkriven. Čak ni biljka nije endemsko kineska – raste u brojnim umjerenim krajevima Azije pa čak i u Americi. Kod nas se zove slatki pelin. Sve ostalo, svaki korak istraživanja, od pretraživanja tisuća biljaka, preko izdvajanja ekstrakata, do testiranja na parazitima, životinjama i ljudima te konačno izdvajanja i opisivanja aktivne tvari i objavljivanja rada, napravljeno je po uobičajenim standardima konvencionalne medicine!

Jasno, to ne znači da tisućljetna iskustva ljudi s određenim ljekovitim svojstvima biljaka ili tvari u prirodi ne može i ne smije biti nikakav indikator njihovih mogućih vrijednih sastojaka. Naprotiv! Jedini zahtjev suvremene medicine jest da ona moraju biti dokazana na suvremen način.