'Devedeset devet posto iskorištavanih, diskriminiranih i bez osnovnog prava na život', da citiramo jedan od transparenata za vrijeme jučerašnje okupacije Jelačić trga u Zagrebu, vjerojatno bi i dalje bila ušutkana i pasivna većina da 2011. nije zgromilo Arapsko proljeće, fenomen koji je nedvosmisleno pokazao da postoje ljudi koji toliko žele duboku promjenu društva da su za nju spremni ići do fizičkog ekstrema. Arapsko proljeće postalo je tako Američka jesen. Occupy Wall Street izveo je Europljane, Azijce, pa čak i Južnoafrikance pred vrata financijskih i političkih institucija, na glavne ulice i trgove, na nešto što je sve samo ne prosvjedni skup protiv ovog ili onog detalja političkih i ekonomskih mehanizama razvijenih demokracija.

Neobično je lako zijevnuti na lavinu događaja koji su se jučer odigrali, to je upravo gesta koja i omogućava perpetuiranje metaforičkog devedesetdevetnog postotka, i da nije u mahom mirnim prosvjedima izgorjelo nekoliko automobila ili razbijena serija izloga u Rimu, ostali bismo bez sočnih naslova koji se savršeno uklapaju u logiku kolektivne paralize. Najveći neprijatelj ikakvoj ozbiljnoj transformaciji, bilo političkoj, bilo osobnoj, povlačenje je od ekscesa do ekscesa. Svaki ozbiljniji vlastodržac u kontekstu liberalnog kapitalizma, pozdravit će ih široka osmijeha. No osim nasilja u Rimu gdje je prstohvat nadobudnih anarholjevičara i globalista zakrabuljenih u crne kapuljače izvodio svinjarije, prosvjedi u ostatku gradova protekli su u pravom zenu. Podatak da je u New Yorku nešto više od 70 uhićenih, u masi od nekoliko tisuća, još uvijek ne proturječi fundamentalnom pacifizmu pokreta.

Da preletimo subotnju statistiku; globalnoj okupaciji Rim je pridonio s nekoliko desetina tisuća ljudi, baš kao i Lisabon, Frankfurt s pet tisuća, Berlin s četiri, London s tri, Pariz s tisuću. Njujorška brojka još je na nejasnih 'nekoliko tisuća', Zagreb je iznenadio s preko pet. Nešto manjim volumenom mogu se podičiti Sydney i Melbourne, a posebnu je pažnju izazvao skup u Seulu. Prvo, vrijeme je bilo izrazito kišovito, drugo, svi su nosili maske Guya Fawkesa, kiselo nasmiješenog revolucionara iz filma 'V for Vendetta'.

Amerikanci su mimohodili na Times Square, Berlinčani pred Bundestag, Frankfurćani pred sjedište Središnje europske banke, Londonci pred katedralu Sv. Pavla (gdje im se obratio i Julian Assange), Parižani pred gradsku vijećnicu gdje se upravo odvijao susret ministra financija skupine G20. Ostatak svijeta traži svoj park Zuccotti ne bi li se ulogorio za neko novo sutra – evo, i u Zagrebu je dogovoreno da od sljedeće subote počinje revolucionarno kampiranje na Trgu. Zapravo, to je to, politička promjena koju traže gubitnici u raspodjeli ekonomskog špila karata nije stvar sporadičnih akcija ili omanjih amandmana na politički i financijski poredak. Kako primjećuje komentator Al Jazeere, radi se o nečem dalekosežnijem, o primjeni pamfleta argentinskih radnika za gospodarskog sloma 2001-2002: 'Okupiraj, odupri se, proizvodi', a koji su zaposjeli tvornice i organizirali nastavak rada. Baš kao što je direktnom akcijom tisuće obitelji dobilo komad obradive zemlje. Argentina je odonda u neprekinutoj uzlaznoj putanji.

Ono što je koliko inspirativno toliko i pogibeljno u svjetskih 'okupatora' njihovo je šarenilo. New York Times komentira da je to normalno i poželjno, jer ono radi čega prosvjeduju presjek je skupova različitih težnji i ideja pojedinaca. Činjenica da se slažu možda tek u toj jednoj točki samo je dodatno osnažuje. No budući da je motiv pokreta s Wall Streeta raskrinkavanje i rušenje poluge između politike i financijskih magova, nijedna politička opcija ih ne može iskoristiti za svoje ciljeve – svi imaju tragove marmelade oko usta – baš kao što ni prosvjednici ne žele postati politička frakcija unutar postojećeg sustava. Izgleda politički impotentno, besciljno, konfuzno i naivno, kao što uostalom glasi ocjena prosvjeda koju izriču konzervativni komentatori. Međutim, kada netko želi novu alternativu, onda je to jedino moguće tako da zorno pokaže na što misli kada to želi. Njujorški kamperi u parku Zuccotti, htjeli ili ne htjeli, počeli su utjelovljivati promjenu koju traže. Način na koji su organizirali zajednicu, debate, komunikaciju, način na koji su postali solidarni, poveli brigu o čistoći prostora i, najvažnije od svega, suzdržali se od promoviranja ideja nasiljem - govori više od svih transparenata koje su do sada ispisali. Kako se i mogu li se taj trijezni zanos i jasna nužnost promjene ispisati kao novo ekonomsko uređenje, pokazat će vrijeme.