Francuska bi vrlo brzo mogla proglasiti zabranu burke, vela kojim muslimanske žene pokrivaju čitavo tijelo osim očiju. Isto se očekuje u Italiji, Nizozemskoj i Njemačkoj. Nedavno su Švicarci glasali protiv izgradnje minareta, a u Parizu su još živa sjećanja na nerede u predgrađu 2005. Islam je u zadnjih nekoliko godina galvanizirao zapadnoeuropsku populaciju pa možda nije naodmet pitanje kakvu poruku odašilje zakonska zabrana čija ciljna skupina broji jedva 1.900 žena?
Problem s nošenjem burke nadilazi pitanje jesu li žene u islamu manje vrijedna bića i predstavlja li odjeća koja im prekriva čitavo tijelo i glavu svojevrstan zatvor. Prije svega zato što žene koje danas u Francuskoj nose burku ne dolaze sa Srednjeg istoka, već su druga ili treća generacija imigranata, uglavnom su u dvadesetim i tridesetim godinama i nerijetko tek svježe obraćene na islam. Burku, prema vlastitom priznanju, nose potpuno svojevoljno. 'Ne može nam se zabraniti da budemo to što želimo biti. To je moj izbor i neću se povinovati društvenom pravilu', riječi su mlade Oum Aldie, porijeklom iz zapadne Afrike, koja ju je nedavno počela nositi.
Međutim, francuski parlament već ima potrebnu većinu glasova za donošenje zabrane - od Jean-Françoisa Copéa iz Sarkozyjevog UMP-a pa sve do socijalista, koji su nešto oprezniji, ali principijelno daju podršku prijedlogu. Nicolas Sarkozy je prošle godine javno obznanio da burka nije dobrodošla u Francuskoj, a općem elektriziranju medijskog prostora nije pomogla ni famozna rasprava o nacionalnom identitetu i što bi to imalo biti kulturno, civilizacijski ili vrijednosno francusko. Mediji su se naposljetku počeli sprdati s čitavom kampanjom novostvorenog ministarstva za imigraciju, integraciju i nacionalni identitet jer ispada da nitko nije čisti Francuz.
U svakom slučaju, europska zemlja s najvećom muslimanskom populacijom, koja se prema zadnjem brojanju kreće između 5 i 6 milijuna ljudi, pretvorila je marginalnu pojavu – nekih 1.900 žena koje nose burku – u političko-civilizacijsko pitanje par exellence te odlučila dokazivati svoje liberalno sekularno naslijeđe tamo gdje je u ovom trenutku možda najmanje potrebno. Jer prije svega udaraju na vlastite državljanke, a ne 'importirane' islamske supruge – dvije trećine njih ima francusku putovnicu, a skoro četvrtina ih je naknadno prešla na novu vjeru, točnije salafizam, islamski pravac koji se poziva na izvorna učenja (prve tri generacije nakon Muhameda), a sve dalje smatra dekadentnom inovacijom. Radikalno odijevanje religiozna je ekspresija koja ima pokazati da su na pravom putu.
Dvadesetsedmogodišnja Dado iz Mauritanije priča da joj nošenje potpunog vela – ideja koja je u njoj rasla malo-pomalo - daje samopouzdanje. 'S burkom se osjećam puno slobodnije, zaštićena 100 posto. Osjećam se dobro u vlastitom tijelu, otkrivam radost života', kaže mlada Afrikanka koja će bez obzira na zakon prestati sa svojim vjerskim outfitom jer je vrijeđaju u javnim prometalima.
Tu se negdje nazire i lažna dilema: je li skora zabrana nošenja burke nasrtaj na prava pojedinca ili akt oslobođenja i emancipacije potlačenih žena? Čini se - niti jedno niti drugo. Riječ je prije svega o zaštiti tekovina francuskog sekularizma koji je krvavo odijelio svjetovnu i religioznu sferu još u 18. stoljeću i na koji je svaki misleći građanin itekako ponosan. Nije ipak najjasnije kako je nošenje burke u javnosti udar na sekularnu državu, ako u toj istoj javnosti postoje crkve, džamije i sinagoge, itekako vidljive i, štoviše, prave turističke atrakcije najlaičkije države na svijetu.
Godine 2004. u Francuskoj je zabranjeno nošenje vela u školama i na fotografijama osobnih iskaznica. U Hrvata je ideja o uklanjanju vjerskih simbola iz svjetovnih institucija tema oko koje se lome koplja i zubi, a u većini europskih zemalja nitko normalan više ne raspravlja o tome zašto križu nije mjesto u školskoj učionici. Takvo prozelitsko oduševljenje još se oprašta jedino Poljacima čijih je deset posto zastupnika 2006. predlagalo Isusa Krista kao počasnog kralja zemlje.
Jesu li žene koje nose burku žrtve? Možda u Afganistanu i Pakistanu, no u Francuskoj takvih bi se dalo ručno izbrojati. Izglasavanje zakona će staviti stigmu na jednu religiju i samo još dublje prokopati već ionako napeti jaz između islama i odbojnosti koju proizvodi kod ljudi zapadnog kulturnog kruga, dajući za pravo desnim tvrdolinijašima i potpirujući strahove većine onih koji ne znaju niti ih zanima što se događa iza vela drukčijeg vjerskog svjetonazora. Već je javna rasprava o nacionalnom identitetu proizvela čitavu bujicu antimuslimanskih komentara, a zakon će služiti svima samo ne onima kojima je namijenjen. Žena koja je prisiljena nositi veo zbog muževe ljubomore, potlačena i obespravljena u svoja četiri zida - gdje država koja tako strogo odvaja javno i privatno definitivno neće gledati – bit će to i dalje. Samo što odsada neće moći ni izaći van.
