Pogled na nekoć kultni restoran Šumski dvor u elitnom zagrebačkom kvartu tik uz Cmrok zaklanja divlje raslinje koje je okovalo ovaj objekt otkako je početkom 2000-ih u njemu bio posljednji gost. Priča o Šumskom dvoru je višeslojna. Ovaj u potpunosti ruinirani objekt ilustrira povijest i društvena zbivanja u Hrvatskoj posljednjih 80-ak godina. Kreće s imućnom židovskom obitelji, nacionalizacijom, pa privatizacijskom pričom, vrti se tu i nogometni svijet, a završava krahom poslovnog carstva splitskog poduzetnika Željka Keruma
'Ima li koga?!' uzvikujemo nakon što smo se probili kroz džunglu te ušli na 'sporedni ulaz' u ono što je nekoć bio kultni zagrebački restoran. Naime, u posve opustošenom objektu, u kojem su čak i žice iz zidova doslovno počupane, tragovi su usputnih stanara kojima život nije podijelio dobre karte, a koji ovu ruinu zaklonjenu od pogleda bujnom vegetacijom nerijetko koriste kao jedini krov nad glavom.
vezane vijesti
Tog jutra nikoga nije bilo i Šumski dvor bio nam je u potpunosti na raspolaganju. Prošlo je manje od 20 godina otkako je ondje pojeden zadnji obrok i ispijena posljednja čaša gemišta, no stupanj devastacije daje dojam da u njemu dulje nema života.
Tek pokoji detalj otkriva svu ljepotu nekadašnjeg gastronomskog raja - šank je još na svojem mjestu, a tu i tamo može se naići na pleteni stolac na kojem se nekoć uživalo u hladovini terase.
Tu je i recepcija s jedva vidljivim natpisom kao portal na gornji kat, na kojem je bilo nekoliko soba. U pojedinim prostorijama jezivi prizori i tragovi koji pokazuju da ondje povremeno netko spava. S jedne strane objekta je Cmrok, omiljena livada Zagrepčana i ljeti i zimi, kada se pretvara u sanjkalište. S druge strane nalazi se moderna vila sa savršeno njegovanim dvorištem, čija se vrijednost u ovom najelitnijem dijelu Zagreba, Gornjem Prekrižju, mjeri u milijunima kuna.
Iako u stanju koje zaziva jedino rušenje do temelja, Šumski dvor ima svoju vrijednost.
Od Kerumovih grandioznih planova do kraha
Već deset godina vlasnik ovog propalog restorana nekadašnji je splitski gradonačelnik i poduzetnik Željko Kerum. On ga je 2009. kupio za pet milijuna eura, kako je sam kazao, a 2012. najavio je da napokon kreće obnova.
'Sada se radi projekt i izrada je pri kraju. To će biti najekskluzivniji restoran u gradu, onakav kakav Zagreb zaslužuje. Radovi ne bi trebali trajati više od sto dana, a do ljeta će restoran sigurno biti obnovljen', kazao je Kerum prije sedam godina.
No Šumski dvor nastavio se stapati sa šumom, a njegov tada novi vlasnik nije realizirao investiciju. U međuvremenu se njegovo poslovno carstvo našlo u problemima i tvrtka Kerum d.o.o., koja je nominalni vlasnik objekta, završila je u stečaju te se Šumski dvor našao u stečajnoj masi čijom prodajom treba isplatiti vjerovnike Željka Keruma, a on se na naše pozive nije javljao.
Kako je Šumski dvor uopće dospio u Kerumove ruke?
On je uz ovu 2009. pokupovao velik broj skupocjenih nekretnina u glavnom gradu, među njima i nekadašnje kino Central u Petrinjskoj, kafić Buldog, vilu na Tuškancu…
Kerum kupio kino i devet lokala u Zagrebu
Megalomanski planovi završili su megakrahom, pa je tako Kerum nekoliko godina od kupnje najavio njihovu prodaju. No Šumski dvor više ne prodaje on, nego Zagrebačka banka koja je 2016. pokrenula ovrhu nakon što je Kerum prethodno založio Šumski dvor.
'Založni vjerovnik ZABA pokrenuo je postupak ovrhe OVR-13103/16 te je Općinski građanski sud u Zagrebu donio zaključak o prodaji nekretnine na e-dražbi pred FINA-om', stoji u izvješću Natalije Mladineo, stečajne upraviteljice tvrtke Kerum d.o.o. u stečaju, iz ožujka 2019.
U očevidniku nekretnina i pokretnina koje se prodaju u ovršnom postupku na stranicama FINA-e prva javna dražba Šumskog dvora pokrenuta je 2018. Procijenjena vrijednost nekretnine bila je nešto viša od 11 milijuna kuna, a minimalna vrijednost ispod koje se ne bi išlo je 8,8 milijuna kuna, što je znatno manji iznos od pet milijuna eura, koliko je Kerum rekao da je platio uništeni restoran na, doduše, atraktivnoj parceli. Nadmetanje je u međuvremenu prekinuto.
Sporna privatizacija: Šumski dvor i Šestinski lagvić Bobanu za kikiriki
Pokušavajući odgonetnuti zapetljani sklop vlasnika u čijim je rukama ranije bio Šumski dvor, dolazimo do poznate privatizacijske priče. Godine 1989. osnovano je društveno poduzeće UP Lotrščak.
U izvješću revizije pretvorbe i privatizacije ove tvrtke sastavljenom 2002. godine navodi se kako je poduzeće obavljalo djelatnost u 46 ugostiteljskih objekata (13 restauracija, četiri gostionice i pivnice, pet snack barova, 22 buffeta i caffe bara te dvije kavane) i šest poslovnih prostora. U vlasništvu poduzeća je šest ugostiteljskih objekata (restauracije Šestinski lagvić i Šumski dvor, caffe barovi Medvedgrad i Podmornica te buffeti Okretište i Medvednica) i poslovni prostor (upravna zgrada na adresi Opatovina 11), dok su drugi objekti u najmu.
Godine 1991. imali su 649 zaposlenika. Od 1996. do 1998. UP Lotrščak prodao je Šumski dvor i Šestinski lagvić, caffe bar Podmornicu i Medvedgrad, upravnu zgradu te buffet Medvednicu. 'Iz kupoprodajnih ugovora vidljivo je da su sve nekretnine prodane ispod procijenjene vrijednosti utvrđene elaboratom', stoji u izvješću revizije.
Šumski dvor zapravo je vila Hirschler poznatog arhitekta Löwyja
Iako nije zaštićeno kulturno dobro, Šumski dvor, tj. vila Hirschler biser je zagrebačke međuratne arhitekture. Riječ je o dvojnom objektu; naprijed s kavanom, iza sa stambenim dijelom.
Vilu je 1933. projektirao i izgradio arhitekt Slavko Löwy za investitora Alfreda Hirschlera. Prema podacima Židovskog biografskog leksikona, Alfred je sin Mojsija Hirschlera, trgovca iz Molvi koji se nakon Prvog svjetskog rata doselio u Zagreb. Godine 1941. uhitile su ga ustaše te je godinu kasnije umro u zatvoru u Savskoj cesti. Njegov sin Alfred s braćom je bio vlasnik Tvornice konca i pletione.
Ranih 30-ih godina kupuje posjed na Gornjem Prekrižju i otvara gostionicu Šumski dvor. Poslije uspostave NDH bježi u Split te je bio interniran u Bariju. Nakon rata seli se u SAD, a u starosti se vraća u Zagreb, u kojem je i umro 1968.
Stare fotografije i izvorne nacrte ustupila nam je Darja Radović Mahečić, autorica knjiga 'Slavko Löwy - sustvaratelj hrvatske arhitekture 1930-ih' i 'Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih'.
Šumski dvor i Šestinski lagvić prodani su 31. svibnja 1996. tvrtki M.M. Boban d.o.o. u vlasništvu Marinka Bobana, oca Zvonimira Bobana, i to za dva milijuna kuna, tj. 555.555 tadašnjih njemačkih maraka, što je čak 74 posto ili milijun i pol njemačkih maraka manje od procijenjene vrijednosti. Trošak prodaje ugovorom je trebao snositi kupac, no istog dana potpisan je aneks ugovora kojim troškove snosi prodavatelj.
No Boban je preuzeo i dug od dva milijuna kuna koji je 1997. prodan tvrtki Capri d.o.o., povezanoj upravo s njime.
U najmu zvijezde Dinama iz 80-ih
Sredinom 90-ih Šumske dvore od UP-a Lotrščak unajmio je Mladen Munjaković, nekadašnji igrač Dinama (1980.-1988.) koji je nastavio držati restoran i nakon što je nekretninu kupio Boban. U to doba Šumski dvor bio je mjesto u kojem su se mogli pojesti vrhunski domaći specijaliteti.
Munjaković je za šefa kuhinje doveo Srećka Lončara, poznatog chefa kojeg je 'ukrao' iz tadašnjeg hotela Intercontinental, danas Westina. Šumski dvor tih je godina bio mjesto u kojem se okupljala društvena krema, klijentela slična onoj koja danas dolazi u poznati Okrugljak.
Munjaković je šest godina vodio restoran Šumski dvor, sve do zatvaranja 2001. Otad pa do danas je zatvoren. Munjaković nikada nije otkrio što je pošlo po krivu i tko ga je izigrao s obzirom na to da je htio graditi i hotel. Godine 2013. za Večernji list je kazao: 'Bilo je teško, jako teško... Šest sam godina uložio u Šumski dvor, šest godina i brdo novca! Šest godina borio sam se sa svim i svačim i na kraju sam potonuo. Zbog tog Šumskog dvora, koji sam preuzeo 1995., bio sam gotovo 15 godina u problemima.'
Munjaković se od toga nije oporavio ni danas. Kada smo ga zamolili za razgovor, kazao je da ne može govoriti o tome, da mu je preteško i da nema smisla otvarati tu temu.
Nakon što je restoran zatvoren na dražbi Zagrebačke banke 2002. prodan je izvjesnom Boži Lediću za nešto više od milijun eura. Riječ je o javnosti nepoznatom hrvatskom ugostitelju iz Njemačke. S njime smo pokušali kontaktirati mailom, no do zaključenja teksta nije nam se javio.
Ni on nije uspio oživiti Šumski dvor.
