Sjećam se k'o jučer svoje prve kute (u Splitu smo je zvali: kecelja). Bila je, odakle drugdje nego iz Jugoplastike. Na nju mi je baka prišila crvenu dugmad kako ne bi bila identična kao kod ostatka 1D razreda O.Š. Mosorski partizani u Splitu. Potpis Jugoplastika sigurno su nosile i prve moje cipele, kišna kabanica, torba za školu, pernica i lutka.

Nije teško zamisliti da me majka baš u jednom ovakvom jeans kompletu pratila u školu dok je u starom stojadinu maslinasto zelene boje na radio Splitu svirao novi splitski bendKineski zid, inače prvi bend legendarnog Dina Dvornika.

U tom se trenutku nijedan jugoslavenski dom nije mogao zamisliti bez barem nekog Jugoplastikinog proizvoda, a paleta je bila široka koliko i njezin trgovački lanac - od Vardara pa sve do Triglava. Tako je JP pogon proizvodio: patike, torbe, pokretne frižidere, jakne, autodijelove, lutke, igračke, sportske rekvizite, pa čak i brodice.

Iz muške perspektive Jugoplastika je iznimno važna jer je sponzorirala splitski košarkaški klub koji je proslavio jugoslavensku košarku na svjetskoj razini. No priča o Jugoplastici je kudikamo više priča o ženama odnosno o desecima tisuća žena koje su tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih u JP pogonu šivale, brizgale i dizajnirale, donoseći drugu plaću u svoje – uvijek dalmatinske, dakle uvijek patrijarhalne – obitelji.

Od gotovo 13 tisuća radnika Jugoplastike, njih čak 80 posto bile su žene. Apsolutno svi pogoni Jugoplastike imali su vlastite restorane tzv. društvene prehrane. Koliko se vodilo računa o radnicima, najbolje ilustrira podatak da su restorani imali i prehranu za dijabetičare.
Jugoplastika je imala vlastitu trgovačku mrežu od 180 prodavaonica u svim jugoslavenskim republikama u kojoj je radilo više od 1300 radnika koji su prodavali 3200 različitih vrsta proizvoda.

Jugoplastika je proizvodila u kooperaciji s vodećim europskim brandovima sportske odjeće kao što su njemački divovi Salamander i Adidas. Samoza Adidas je proizvodila 4,5 milijuna sportskih torba godišnje. A surađivala je i s francuskim Rondinoom koji je nosio titulu 'europskog kralja kućnih papuča'.

Jugoplastika je voljela sport pa je tako nerijetko bila pokrovitelj mnogih sportskih natjecanja i proslavljenih klubova.

Svega toga danas više nema. Jugoplastiku su pregazili bageri svima nam dobro znane 'hrvatske privatizacije', a na mjestu nekadašnje tvornice danas stoji Kerumov Joker sa svim kineskim 'blagodatima' i rijetko kojim hrvatske proizvodnje.

No, ima onih koji nisu zaboravili Jugoplastiku. Štoviše, ovih je dana umjetnička organizacija pod nazivom OUR, koju čine likovni kritičari Dalibor Prančević i Robertina Tomić te umjetnica Alemka Gjivoje, organizirala kulturno-umjetnički projekt 'Radni teren – Jugoplastika' u galeriji Salon Galić u Splitu. Kustosi projekta načinili su svojevrsni 'izlog' s logom i proizvodima Jugoplastike, a unutar galerija postavili prisjećanje na ključna poglavlja priče o plastičarskom kombinatu koji je bio od životne važnosti za mnoge Splićane.

Autori projekta zamolili su građane da u galeriju donesu sačuvane predmete proizvedene u Jugoplastici, što su oni i učinili napunivši Salon Galić lutkama, figuricama, odjećom, reklamnim vrećicama i sličnim uspomenama iz svima nam drage Jugoplastike.

Izložba u Salonu Galić u Splitu je nažalost završena. O tome gdje i kada će biti sljedeći postav bit ćete pravovremeno obaviješteni.

Iako mnogi jugo-potrošaštvo pamte po pjesmi 'Tata, kupi mi auto' i 'kolicima Jugovinil', pravo ime socijalističkog potrošačkog društva bilo je – Jugoplastika.

Ime Jugoplastika bilo je toliko poznato i izvan granica bivše Jugoslavije da se danas po preminuloj formi zovu i španjolski punk bendovi.