'U svim aspektima Kina je najzanimljivija zemlja na svijetu. U svemu je velesila, osim u nogometu. A ja želim učiniti Kinu nogometnom velesilom', uskliknuo je Ćiro Blažević prihvaćajući se 2010. treniranja kluba Shanghai Greenland Shenhua iz Šangaja (nadimak: Plavi đavoli).

U Kinu je u isto vrijeme bio stigao i Branko Ivanković, trenirajući konkurentski Shandong Luneng (nadimak: Narančasti borac) iz Jinana, pokrajina Shandong. Pod palicom naših iskusnih dečki, Borci i Đavoli kratko su se nadmetali, ali Kina do danas nije postala nogometna nacija te su naši momci brzo digli ruke i vratili se kući.

Kinezi su i dalje na FIFA-inoj rang-listi 99. nogometna sila svijeta, iza Estonije čijih 1,3 milijuna stanovnika mogu stati u jedno predgrađe Pekinga. Reprezentacija im se tek 2002. prvi put kvalificirala na svjetsko prvenstvo, s kojega je kući ispraćena nulom golova i nulom bodova, te je nacionalni ponos malo zaliječen dekadu kasnije kada je Guangzhou Evergrande u sezoni 2013/14. osvojio AFC Ligu prvaka.

Dok je ekonomski uspon Kine priča o nevjerojatnom uspjehu, povijest nogometa je prilična katastrofa. Među 1,3 milijarde stanovnika, još se traže jedanaestorica veličanstvenih koji će u nogometu postići isto što i njihova zemlja u gospodarstvu. Nije pomogao ni Didier Drogba igrajući u sezoni 2012/2013. za Ćirine Plave đavole. Kinezi nogomet radije prate kod kuće uz pivo i grickalice, nego da aktivno haklaju. U njih je tek 8.000 registriranih igrača, za razliku od 109.000 u Hrvatskoj, 6.3 milijuna u Njemačkoj, 653.000 u Španjolskoj ili 1,5 milijuna u Italiji. Neke kineske klubove nerijetko 'peru' korupcijske afere i skandali oko namještanja rezultata.

A sada je toga dosta! Druga najveća gospodarska sila svijeta odlučila je uzeti novac u ruke i krenuti u akciju. Prema FIFA-inim podacima o transferima igrača, Narodna Republika samo u tri prva mjeseca ove godine potrošila je 80 milijuna dolara za nabavu stranih igrača (38 milijuna za devet brazilskih zvijezda), što je šest milijuna više nego cijele protekle 2014. i pet puta više nego 2013, te samo Engleska (164 milijuna eura) i Njemačka (112 milijuna) na to troše više. Nastavi li tim tempom, Kina će biti najveći investitor u strane igrače.

Vodeća gospodarska sila svijeta mora biti vodeća nogometna sila; podizanje kvalitete profesionalne lige stvar je nacionalnog prestiža, izjavljuje predsjednik Kine, Xi Jinping, poručujući da će se osobno založiti da je dovede na svjetsku razinu. Odluka je pala na njegov šezdeseti rođendan, kada ga je reprezentacija pod vodstvom trenera Joséa Antonia Camacha obećala počastiti pobjedom u utakmici s Tajlandom, ali se osramotila rezultatom 1: 5. Predsjednik se navodno tresao od bijesa, dok su razjareni navijači napali autobus reprezentacije i zapalili nekoliko okolnih automobila. Camacho je sutradan smijenjen.

Kao što se država svojedobno brinula da Kina postane svjetska sila u stolnom tenisu, tako je sada odlučila krenuti u pohod na osvajanje nogometnog trona. Središnja vlada je objavila smjernice o oživljavanju domaćeg nogometa, a prošloga studenoga državna uprava odlučila je uvesti nogomet u javne osnovne i srednje škole kao obvezan predmet. Ministarstvo obrazovanja poručuje da poboljšanje standarda u nogometu mora početi s djecom, a za stručnog savjetnika je angažiran američki nogometni stručnjak Tom Byer, koji je prije toga pomagao Japancima. Do 2017. godine 20.000 škola diljem zemlje mora dobiti nogometna igrališta i suvremene centre za treninge. Cilj je odgojiti prvih 100.000 igrača.

Nogometni uspjeh maturanata treba donijeti i važne bodove prilikom polaganja prijemnog ispita za fakultet: tko dobro kontrolira loptu, dobit će priliku za najbolje obrazovanje. Do 2017. treba se oformiti 200 sveučilišnih momčadi, a u jednu srednju školu u Pekingu doveden je David Beckham kao počasni ambasador nogometa, nakon čega je novi moto Kineza 'udaraj poput Beckhama', dok se multimilijarder Wang Jianlin, vlasnik nekretnina i najveći operator kina u svijetu, obvezao u sljedećih deset godina uložiti 26 milijuna eura u treniranje mladih snaga. U domaće klubove počeo je ozbiljno pristizati privatni novac, pa je osnivač internetske trgovine Alibaba, Jack Ma, za 155 milijuna eura kupio 50 posto udjela u Guangzhou Evergrande.

Hoće li to biti dovoljno da kineski navijači, među kojima je 30 posto žena, promijene mišljenje o domaćem nogometu, koje je izrazio neki Feng Tao iz Šangaja za međunarodno izdanje South China Morning Posta: 'Volim nogomet, ali ne mogu podnijeti užasnu kinesku igru. Radije ću kupiti dres Lionela Messija i šal Barcelone, nego dres kineskog kluba. Trebate podupirati klub kojim se ponosite.'

Navijač Feng Tao dokazuje bitnu razliku između kineskih i hrvatskih navijača. Kinezima je važniji uspjeh od lojalnosti. Iako na stadionima navijaju vatreno, oni ne pjevaju odu bezuvjetne odanosti svome klubu tipa 'i u raj, i u pakao, sveto ime Shanghai Greenland Shenhua', ostajući mu godinama vjerni bez obzira na uspone i padove ili ispade čelnog čovjeka kluba. Njihov klub je njihov, samo dok pobjeđuje i niže rezultate. A kada rezultata nema, okreću se onima koji ih imaju, pa makar to bili daleki Europljani.

'Drago mi je što stižemo među naše kineske navijače', izjavio je predsjednik FC Bayerna, Karl-Heinz Rummenigge, potpisujući prošlog tjedna partnerski ugovor s Alibabom, kineskim gigantom u internetskoj trgovini, za ulazak Bayernovih suvenira na kinesko tržište.

Prema procjeni Bayerna i Alibabe, klub ima u Kini 90 milijuna navijača, više nego cijela Njemačka stanovnika, a preko Alibabine platforme Tmall Global, sada mogu kupovati originalne klupske majice, gaće, šalove, torbice, kape i ostale sitnice. Iako su Kinezi čuveni po tome da mogu kopirati sve što zamislite, pravi kineski navijač kupuje samo originalne, 'službene' dresove i šalove svojega kluba, bez obzira na paprene cijene.

Zbog podgrijavanja terena, Bayernu nije teško doći ni ovoga srpnja na tri ekshbicione utakmice u Peking, Šangaj i Guangzhou, kao što je to činio i prije dvije godine, makar s rezervnom postavom momčadi, kao što to rade i drugi veliki klubovi, umiljavajući se i zarađujući na tom nepreglednom tržištu, na kojemu svoje šanse ispituju i Real Madrid, Liverpool i Manchester City.

'Stvar je jednostavna: želite li biti pobjednik u poslu, morate pobjeđivati na terenu', kaže profesor fizičke kulture na Šangajskom sveučilištu, Chen Xiyao.

Prema njegovoj smjeloj procjeni, poslovi vezani uz sport, od prodaje sportske opreme do TV-prijenosa, sponzoriranja ekshibicionih utakmica, čak konzumiranja piva tijekom praćenja igre, mogu godišnje donijeti do nevjerojatnih 800 milijardi juana (118,3 milijarde eura) zarade. Nogomet je tako na kineskom tržištu jedna od mogućih najunosnijih roba. I zamislite samo koliko bi neki naš prvoligaš, da je na mjestu Bayerna, mogao zaraditi kada bi među dvanaest puta većem broju navijača nego što Hrvatska ima stanovnika, samo svakom stotom prodao jednu klupsku majicu! Eh, ki bi, da bi.