U emisiji Otvoreno na HTV-u razgovaralo se o slučaju Matanić. Čemu su izložene mlade žene u filmskoj industriji? Kako ih zaštititi? Hoće li poznati hrvatski redatelj kazneno odgovarati? Na ova i druga pitanja pokušali su odgovoriti Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova; dr. sc. Maja Mamula, psihologinja, koordinatorica Ženske sobe; Ksenija Marinković, glumica, prvakinja Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Chris Marcich, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC).
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić rekla je kako slučaj Matanić pokazuje, kao i dosadašnji slučajevi, koliko je u stvari seksualno nasilje i spolno uznemiravanje društveni tabu u Hrvatskoj.
'Unatoč pokretima koje smo imali posljednjih godina, Spasi me i Me too, imali smo na neki način izbijanje na površinu te teme. Međutim i dalje, kad vidimo ovakve pojedinačne slučajeve, nakon toga kada se pojave, još uvijek postoji ta jedna društvena stigma, strah žrtava razotkrivanja počinitelja i najčešće ono što mi zaprimamo je anonimiziranje prijava protiv počinitelja kada se radi o seksualnom uznemiravanju, istaknula je Ljubičić.
Dodala je kako brojke na nacionalnoj razini u prošloj godini pokazuju rast kaznenih dijela seksualnog uznemiravanja.
'Ali kad vidite da je pad procesuiranih slučajeva kaznenog djela spolnog uznemiravanja u odnosu na prethodne godine, to zasigurno ne daje dobru sliku i ne daje vjetar u leđa žrtvama koje su pretrpjele takav vid seksualnog nasilja', rekla je Ljubičić.
Psihologinja Maja Mamula komentirala je činjenicu da se događa pad broja procesiuranih slučajeva, a imamo sve moguće zakone.
- Ne znam za pad broja procesuiranih slučajeva, ali otprilike znam da je broj prijava negdje podjednak. Mene iskreno straši to što je broj prijava podjednak jer seksualno nasilje, uključujući seksualno uznemiravanje, spada u ona kaznena djela koje se najmanje prijavljuju. Ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu. Ono što stvarno negdje mislim da moramo napraviti kao društvo, to je nekakva ozbiljnija promjena, da žrtve imaju osjećaj da će im se vjerovati, da će im se pružiti pomoć i podrška, rekla je Mamula.
Mamula je upozorila i na fenomen optuživanja žrtava što nisu ranije prijavile. 'Nažalost žrtve seksualnog nasilja se čak ni ne povjere godinama. Za djecu je prosječno proteklo vremena od 5 do 16 godina, a kod odraslih žena 91% godinama nikome ne kaže. Ali mi i dalje, kao društvo u cijelini, inzistiramo da je to njihova krivnja i odgovornost što ne prijavljuju. Vrlo često, ako možete se sjetiti, u diskursu se čuje izraz, žrtva nije priznala. Dakle, nevjerovatno, mi pričamo da ona nije priznala. Što? Da nije priznala da je preživjela seksualno nasilje? Jedino tko može priznati je počinitelj, istaknula je Mamula.
Glumica Ksenija Marinković odgovorila je na pitanje kako je moguće da se za to nije znalo te vlada li zavjet šutnje među filmašima jer se sada govori o nečemu što je trajalo 10 godina i da se navodno radi o brojci od oko 200 žena.
'Mislim da je zapravo vjerojatno netko znao. Međutim, ako je on predator, ako je njegovo vanjsko lice obiteljski čovjek, malo divlji, grezog humora, to da se to događa 10 godina je vrlo moguće. Zašto bi netko znao da on to radi kad ode sa seta, kad je slobodan, kad ga nitko ne vidi', rekla je.
O činjenici da je riječ i o neprimjerenom ponašanju na samim setovima te je li možda granica neprimjerenog ponašanja maglovita Marinković je rekla kako ima svakakvih ponašanja.
'Neka su ponašanja gruba, neka su ponašanja premekana pa budu mlitava u odnosima kad se radi nekakva scena, kad se snima nešto. Tu nema jako stroge granice. Čovjek u ekipi, vođa snimanja, glumci, redatelji imaju svoj temperament i tu se uglavnom dosta ljudi prilagođavaju jedni drugima na razne načine. Međutim, kad netko pređe granicu onda ga obično upozori netko iz ekipe. I to se događa i onda se korigira takvo ponašanje, ali ništa takvo ovako veliko nitko nije očekivao', istaknula je Marinković.