Pilsel je ispričao i dio burne povijesti svojih predaka, koje su ratni vihori nosili od Njemačke i Slovačke do Kosova, Bosne i Hrvatske, a poslije Drugog svjetskog rata odnijeli ih u daleku Argentinu. Otkako se prije 25 godina vratio u Hrvatsku kao franjevac, Pilsel proživljava ništa manje zanimljiva iskušenja, a hrvatsku ratnu i poratnu stvarnost ne samo što duboko osjeća, nego i osobno sudjeluje u njezinu stvaranju.

'Kao 17-godišnjak sam od naših Hrvata u Argentini slušao da će nas Bijela kuća naoružati i pomoći nam srušiti Jugoslaviju. Tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća mi smo u Argentini stalno slušali te gluposti i idiotarije', s odmakom danas govori Drago Pilsel

'Tih smo godina iz Londona primali i Novu Hrvatsku, časopis koji su izdavali bivši 'proljećari' na čelu s Jakšom Kušanom, Cvijićem i drugima. Tako smo spoznali smo mogućnosti opozicije i već sam tada razoružao svoj ustaški mikroidentitet. Početkom osamdesetih, nakon što sam pročitao knjigu Brune Bušića 'Jedino Hrvatska', tiskanu u Kanadi, shvatio sam da se može biti Hrvat, a ne biti ustaša. Možeš biti, recimo, haesesovac, Hrvat socijalist, a ne biti zbog toga manje Hrvat; kamoli kada sam se 1989. godine sprijateljio s nekim Hrvatima koji su bili katolici!'

Sprijateljio se te godine i tadašnjim krčkim biskupom, a danas kardinalom Josipom Bozanićem, no prijateljstvo je puklo deset godina kasnije.

Bivši prijatelj Josip Bozanić

Unutar otoka Krka, u zaljevu Puntarska vala je otočić sa samostanom u kojemu žive fratri i gdje je nakon dolaska iz Argentine bio smješten i Drago Pilsel. Ondje je upoznao Josipa Bozanića koji je u tom samostanu provodio svoje duhovne vježbe.

'Na plaži smo se satima sunčali i pričali, ja njemu o Argentini, on meni o Crkvi u Jugoslaviji. Postali smo dobri prijatelji, bili smo na 'ti', jedan smo drugoga zivkali telefonom… Trajalo je to tako do 1999., kada je naše prijateljstvo nažalost puklo. Tada sam ga, naime, posjetio na njegovu čuvenu rečenicu o grijehu struktura, iz poslanice u povodu Božića 1997. Te 1999. godine saznalo se da je gospodin Bozanić dobio dva milijuna njemačkih maraka iz nekakvog Fonda hrvatskih vitezova, kojim je upravljao HDZ i Franjo Tuđman.

Bozanić je taj novac plemenito utrošio na gradnju karmelićanskog samostana u Mariji Bistrici. Super! Ali, prijatelju Bozaniću, ne možeš mi govoriti o grijehu struktura i primiti tko zna kakav novac i otkud. A znam da je novac tada dobivao i od nekih velikih poduzetnika koji su varali radnike, nisu za njih plaćali poreze i doprinose, a taj su novac poklanjali Crkvi. To sam mu predbacio. Urlao je na mene, vikao i spustio mi slušalicu', ispričao je Pilsel.

Otad, kaže, Josip Bozanić ne razgovara s njim, niti želi ni čuti za njega. Kada mu je na jednoj konferenciji za novinare postavio pitanje na sasvim drugu temu, nije ga, kaže, htio ni pogledati. Samo je gledao u zid ispred sebe i šutio, a vidjevši da ne odgovara, to je učinio Marin Srakić, tadašnji predsjednik Biskupske konferencije.

S Bozanićevim prethodnikom, kardinalom Franjom Kuharićem, Pilsel je napravio intervju i objavio ga u Globusu. Sjeća se i prvog intervjua uživo s Kuharićem, koji je tada emitirao OTV.

'Kuharić je bio duša od čovjeka. Mogao sam doći tamo nenajavljen, on bi me primio', sjeća se Drago Pilsel uspoređuju dvojicu kardinala.

Za dr. sc. Ivu Josipovića, kojem je pomagao u predsjedničkoj kampanji, vežu ga lijepe uspomene. Kaže da su i danas prijatelji te da ga Josipović obvezno posjećuje za rođendan.

'Nisam siguran da predsjednik Josipović ne vjeruje u Boga. On vjeruje na svoj način. Bude li potrebno, i ove ću mu godine pomoći u predizbornoj kampanji', kaže Pilsel, no ne bi više odbio poslovnu ponudu u Uredu Predsjednika RH.

'Sada bih prihvatio angažman u njegovu uredu. Prije četiri godine sam bio pritisnut drugim problemima i nisam mogao trezveno odlučivati. Sada bih, prvenstveno iz poštovanja prema supruzi kojoj sam priuštio teške godine, to ipak prihvatio. Imao bih više vremena za nju i veće prihode nego što danas zarađujem kao novinar, jer vremena su vrlo teška', razmišlja.

Iz protesta odbio diplomirati na KBF-u

Pilsel se toliko prenerazio kada je na drugoj stranici Glasa Koncila, u prvom broju nakon Oluje '95., vidio tekst Živka Kustića s naslovom 'Neviđena humanost ratovanja', da je iz protesta odlučio ne diplomirati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je već bio apsolvent teologije.

U svojoj je knjizi zapisao: 'Iako je Crkva znala da se Srbe ubija kao štakore ili zečeve, u Glasu Koncila izišao je tekst s monstruoznim naslovom 'Neviđena humanost ratovanja'.'

Bio sam toliko razočaran i ljut, da sam iz bunta, iz protesta odlučio prekinuti studij. U tom stanju, budući da sam već imao dva fakulteta (strojarstvo i novinarstvo), nije mi bilo tako važno završiti i treći fakultet, premda sam ga htio završiti. U HHO-u sam se sprijateljio s dr. Peterom Kuzmičem, rektorom Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku i tako, malo po malo, pozvao me da dođem i diplomiram na tom fakultetu. Položio sam razlike, jer to je ipak protestantska teologija. Osam godina sam bio u stanju bunta, toliko sam bio pogođen i ljut, da sam tek 2003. u Osijeku obranio diplomski rad', priča Drago Pilsel, koji je u međuvremenu i magistrirao te priprema doktorat.

Pilselovi spasili Paveliću život

Prepričavajući svoje istraživanje obiteljskih veza s poglavnikom NDH Antom Pavelićem, o čemu je potanko pisao u knjizi 'Argentinski roman', priča kako je 6. svibnja 1945. Pavelić napustio Zagreb.

'On se izdvaja iz velikog zbjega i 8. svibnja navečer stižu vijesti o kapitulaciji Njemačke. Te večeri Pavelić održava sjednicu Glavnog stana, padaju teške riječi – imam napisano svjedočanstvo sudionika te sjednice i članova obitelji Pavelić – te se odlučuje predati Saveznicima. Ali ne Britancima, nego Amerikancima, koji su već sa Sovjetima počeli dijeliti Austriji. U noći sa 9. na 10. svibnja Pavelić dolazi u Judenburg (Židovska tvrđava), u mjesto gdje su kraj rata dočekali Pilselovi: moj djed Jakov, baka Roza i njihova djeca među kojima je i najmlađi Adolf Pilsel, moj otac.

Pavelić je u panici, jer shvaća da Amerikanci izlaze iz Judenburga, a Sovjeti koji su ga okružili ulaze, pa je u klopci. Jasno mu je da ako ga Sovjete prepoznaju i uhite, vratit će ga partizanima, a onda ga čeka sudbina nekih drugih zločinaca. Uletava u jedno dvorište i nailazi na moju baku koja ga prepoznaje, jer je Pavelić odlikovao moga djeda 1942. u Sarajevu, gdje je kao kooperant njemačke vojske gradio bunkere po Romaniji, iz kojih će devedesetih Karadžić pucati po Sarajevu.

Baka ga sklanja i drži ga cijeli dan u kući. Nešto se toga dana sudbinski dogodilo u toj kući te mu pomažu u bijegu iz Judenburga. Povijest će poslije pričati kako je došao do Salzburga, gdje su ga Amerikanci imali pod kontrolom i kako se potom dokopao Argentine.'

Pavelićeva izdaja

'Zašto je od svih ustaša i Hrvata koje je mogao naći u Argentini Pavelić izabrao upravo moga djeda za prijatelja. Što bi bilo da nije ušao u to dvorište i da ga baka nije vidjela. Što bi bilo da su ga Sovjeti uhitili i da je završio u Titovim rukama, da je osuđen na smrt i pogubljen? Time se bavim u novoj knjizi. Bi li se nakon Bleiburga dogodila ta velika osveta, bi li Stepinac fasovao 15 godina?
Pilsel je ispričao nepoznat detalj koji mnogo govori o prirodi ustaša i Ante Pavelića, koji je 'još 5. svibnja, kada je bilo jasno da NDH više nema izlaza, poslao maršalu Alexandru u Italiju dva zrakoplova s pismom na memorandumu NDH, i predlaže mu da prihvati savezništvo s ustašama te da okrenu protiv Tita. Tu istu večer Britanci taj memorandum stavljaju u drugi avion i šalju Titu u Beograd i Tito taj plan tu večer ima na stolu. Pavelić shvaća da od toga nema ništa i 6. svibnja popodne bježi iz Zagreba. 'Hrvatski krugoval' i dalje govori ljudima da ih Saveznici čekaju i vode u zbjeg, dakle lažu ljudima.'
Kako je većina tih Hrvata u zbjegu završila, poznato je…