Bijah nekoć militantan ateist. Bio sam zaključio da je Katolička crkva na ovaj svijet donijela puno više zla nego dobra, da je njeno djelovanje uzrok (ili jedan od ključnih uzroka) mnoštvu društvenih nepravdi, da je Neprijatelj. Kao tinejdžer, htio sam kad odrastem postati noćna mora kršćanstva (LOL), hodajuća enciklopedija argumenata s kojima bih u svako doba dana i noći u hipu pobijao sva ta vjerovanja koja sam smatrao štetnim besmislicama...

Samo što me kopkalo što, eto, nikako nisam mogao pomiriti to kako na jednoj strani imam Katoličku crkvu, a na drugoj mnoge vjernike koje znam, a koji... Pa ono, ne pale vještice. Ne idu u križarske ratove. Ne seru mi što sam ateist. Ne glasaju nužno za HDZ ni nužno slušaju Thompsona. Neki čak ni ne idu u crkvu, i to ne zbog neke lijenosti! Pa sam se tako nekoć znao pitati: zašto svi ti divni, dragi, pametni i pošteni ljudi vjeruju u te 'besmislice'? Što im to treba u životu?

Uz pomoć Todda Edwardsa spoznao sam barem jedan mogući odgovor.

Todd Edwards je house producent iz New Jerseyja s izuzetno prepoznatljivim zvukom, karakterističnim po raskošno tapiserijama vokalnih mikrosemplova, istkanih u čudesne zvučne krajolike (u neku ruku bliže filmskoj nego pop glazbi), i koji sa sobom prenose i ponešto zvučnog pečata iz svojih izvora: sudaranje i trljanje različitih tekstura, katkad i iz dijametralno suprotnih glazbenih univerzuma, često je upravo ono zbog čega Toddove božanstvene melodije zvuče kao da ne pripadaju ovome svijetu.

Koliko god zlorabljen bio onaj klišej kako neke izvođače ili obožavaš ili ne podnosiš i ništa u sredini, za Todda mislim da itekako vrijedi. Sva njegova muzika u osnovi jest ista, ne samo po zvuku nego i po strukturi (skoro svaka stvar se sastoji od po tri rotirajuće mini-simfonije vokalnih semplova, od kojih se ona centralna nakon tri-četiri minute rasprostre bez ritmičke podloge, pozivajući te da se diviš njenoj čistoj, punoj ljepoti); ljudi koji su naletjeli u životu na Todda su ili vrlo brzo digli ruke od njega ('čuo si jednog Todda, čuo si ih sve'), ili su oni kojima – možeš pustiti praktički bilo što od stotina njegovih stvari i remiksa i odmah će ti znati reći ime stvari ili remiksiranog izvođača!

Otkrio sam ga krajem devedesetih, preko bonus CD-a Dimitrija iz Pariza na kojem se našao Toddov remiks 'Sacre Bleu.' Bio sam instantno očaran, htio sam još još JOŠ – i mojoj sreći nije bilo kraja kad sam shvatio da ima prebogat back-katalog, koji je samo čekao na mene da uronim. Kroz narednih par godina Todd je postao (i do danas ostao) najdraži mi glazbenik: provodio sam nebrojene sate istražujući njegovu naizgled neiscrpnu riznicu, uviđajući s rastućim ushitom da sam pronašao svoju ultimativnu muziku, koja kao da je napravljena po nebeskim nacrtima za mene i samo mene.

Jedina je začkoljica bila što je Todd kršćanin, i što je – koristio svaku moguću priliku da me na to podsjeti.

Jest da danas u svojim produkcijama više nije uopće toliko napadno prozelitski nastrojen, no u periodu negdje tamo od sredine devedesetih do sredine nultih – kad je, kako sam veli, prolazio kroz mračno i tegobno životno razdoblje te je u vjeri nalazio utjehu i spas – Todd je bio all Jesus, all the time. Ne samo da je to bilo očito već i iz samih naslova stvari ('Sweet Jesus', 'Wanting Jesus', 'God Will Be There', 'Try a Prayer,' 'Show Me a Sign' itd.), nego je i uporno ubacivao vjerske reference u remikse – vjerski inače potpuno neutralnih pjesama! Primjera ima na bacanje, među famoznijima je njegov remiks 'If I Ever Feel Better' Phoenixa, gdje nakon Toddovog tretmana gosn Feniks zapoji: 'Somebody took my place... Jesus took my place... now I'm saved by grace.'

Isprve mi je to sve izazivalo popriličnu nelagodu, koju sam jedno vrijeme rješavao uz štaku projiciranja: kad bi god Todd isukao sempl u slavu Isusa ili Boga, ja bih zamislio da pjeva o nekoj ženi i tako njegove stvari pretvarao u 'obične' ljubavne pjesme. No u nekom trenutku sam skužio kako mi ta štaka zapravo nije ni potrebna, jer...

Toddova glazba jest glazba ekstaze ali je, izuzev pokoje iznimke (poput recimo nesputano euforične 'Wanting Jesus'), malo kad E-kstatična u uobičajenom hauserskom smislu. Rastavljena na dijelove, njegova glazba je najčešće jako tužna, no ti dijelovi su ujedno i toliko zapanjujuće lijepi da se na kraju stope u nešto veličanstveno, sakralno.

Njegova ekstaza je ekstaza oprosta i iskupljenja, kao da je pao na koljena kad mu je najteže i zaplakao, da bi onda, iz najcrnjeg dna, lagano počela izranjati misao: 'Da, jesam radio glupe i ružne stvari u životu, jesam povrijedio druge ljude i sjebao štošta... ali ako imam i dalje u svom životu ljude koji me vole i kojima je stalo do mene, ta valjda onda nisam baš sve sjebao, valjda ima još nade i za mene!'

I suze očaja postanu suze radosnice.

Uglavnom, toliko sam vremena proveo kivan na crkvu da sam bio pomalo smetnuo s uma da je se ne može uvijek poistovjetiti s vjernicima (od kojih je nezanemariv broj također, u ovoj ili onoj mjeri, kivan na crkvu!); bio sam toliko opsesivno usredotočen na negativne strane institucionalnog kršćanstva da sam ih, umjesto kao perverziju, doživljavao kao normu; toliko sam ignorirao dobrohotne vjernike nauštrb crkvenih zlovoljnika da mi je bilo promaklo ono tako prokleto očito – da bit kršćanstva nije mržnja nego LJUBAV.

Mislim, ja osobno ne osjećam potrebu za Isusovom ljubavlju, niti ću je vjerojatno ikada osjetiti, ali... Ako mnogima ta ljubav pomaže i da prođu kroz teške životne trenutke, i da više vole i druge i sebe (jer jedno teško ide bez drugog), a da pritom ne tjeraju ni mene, niti ikog drugog da vjeruju u isto što i oni – pa, zar u tome ima ičeg lošeg?

(Jest da bi mi više služilo na čast da sam to apsolvirao već iz života sa svim tim divnim pobožnim ljudima koje znam a ne tek uz pomoć tamo neke muzike, al ajde, bolje ikako nego nikako!)