Jesam li nezaposlen, jesam li beznadežno nezaposlen ili samo privremeno? Želim vjerovati da sam 'samo privremeno'. Ja sam od onih koji vole priče sa sretnim završetkom. Zato mi se svidjela priča koja je uslijedila nakon vijesti o prijevremeno umirovljenima, o onima koji kreću u mirovinu, ali su još za to premladi. Upoznajem putem ekrana šarmantnu gospođu Ankicu koja se u svojim šezdesetima nije predala. Krenula je sa svojim malim biznisom i uspjela. Bivša računovotkinja postala je omiljena spremačica. Zaposlila je pritom još dvije osobe. Kaže gospođa Ankica, nemojte se predavati. Može se, samo se treba boriti. Osmijeh vam se vrati na lice u ove sive dane oko nas kada čujete ovu gospođu. Poželite joj se zahvaliti za optimizam koji nam je niotkuda, nepredviđeno dala samo tako. I onda je to učinio Zoran Šprajc. U ime svih drugih žena (a vjerujem i nas muškaraca), usred emisije u studiju pokloni joj buket od pet ruža, sa željom za pet sljedećih uspješnih desetljeća. Lijepa scena na tom televizijskom ekranu, nerijetko punog besmisla naše svakodnevice. Jer ako može gospođa Ankica, onda mogu i mnogi drugi. Vjerovati u optimizam, zaboraviti na apatiju, oduprijeti se mogućoj depresiji koja vas kad bez posla ostanete može zaokupiti. Nekako sam i sam vjerovao u to kada sam se morao pridružiti vojsci nezaposlenih.

Moj prvi dan nezaposlenosti bio je upravo zadnji dan prošle godine, 31. prosinca 2015. Stara godina. Kažu, dobro vrijeme za nove početke. U osvit nove neke godine. Sa svog sada već bivšeg radnog mjesta odlazio sam u tom nekom blagdanskom ozračju, u kasno popodne.
Gotovo nikoga više nema. Većina je odlučila iskoristiti mogućnost gledanja kroz prste u taj dan, kada je odlazak s posla već oko 12 sati normalna stvar. Svečana je atmosfera, pa što ljude penalizirati zbog malenog zaobilaženja pravila. Ostadosmo tako u predvorju Hrvatske televizije na Prisavlju sami - gospon čuvar u svojim kasnim pedesetima i ja.

Odluka da odem bila je racionalno promišljena, nekoliko mjeseci. Zato i uvjerenje da u odlasku iz te moje radne zgrade, pa i nakon 11 godina, nema prostora nekoj pretjeranoj sentimentalnosti. Možda je u podsvijesti bila prisutna neka skrivena misao koja je potiho bridila i govorila - žao mi je što nema nikoga meni dragog, poznatog, da mu na odlasku stisnem ruku. Da mu u ime svih njih kažem hvala na svemu. Na ipak lijepih 11 godina, kada se sve zbroji i oduzme. Možda je dakle, ta misao i bila tu negdje u moj glavi. Ali ako i jest, odlučio sam je u korijenu sasjeći.

A onda, pred sam trenutak izlaska iz zgrade, prolazeći pored pulta za prijavu, onaj gospodin čuvar zaustavlja me. 'Gospodine Zuber, mogu li vam nešto reći?' – upita me. Odgovaram, naravno. 'Vi se mene vjerojatno ne sjećate, ali ja sam bi tu kada ste prvog dana došli ovdje. Prije 11 godina. Kod mene ste se na ulazu prvi put prijavili.' Stao sam osupnut. Doista, nisam se sjećao toga što mi ovaj gospodin sada govori. Samo sam ga gledao, ne znajući što odgovoriti. Neočekivanu šutnju prekinu on sam, i nastavi. 'E pa, nekako mi se čini da odlazite jako tiho. Bez nekog pozdrava', dodaje, gledajući prodorno u mene. Ja promrmljam nešto kao, ma što ćete, tako je, i pokušavam smisliti kako da situaciju koja kreće u neželjenu smjeru zaustavim. Grozničavo smišljam kako da izbjegnem ovakav rasplet i preokrenem u neku veselu, sa smiješkom situaciju. 'Ja ipak mislim da to nije uredu', vraća me u neželjeni rasplet čuvar. 'Otkad sam vas prije 11 godina upisao, do danas, mislim da ste Vi ovoj kući puno dali. Vjerujem, i ona vama. I da zaslužujete da vam se za sve učinjeno stisne ruka, da se za sve možda loše kaže idemo dalje. Da vam se možda izgovori i riječ – hvala. Pa i da vas se isprati do izlaza, otvori vrata, i kaže – sretno u budućem životu, gospon Zuber', reče on, odlučno se podižući sa svog stolca. Popravi sako i kravatu, i priđe mi. Stisne mi ruku, čvrsto s obje svoje već izbrazdane ruke. 'Hoćemo li?' – pita me, pod ruku me vodeći prema izlazu. Otvori vrata, gledajući me na kraju i kaže: 'U ime ove kuće i mnogih u njoj, hvala vam na svemu u ovih 11 godina. A sada, sretno vam u budućem životu, i privatno i poslovno, gospon Zuber!' – izdeklamira sve to i pusti moju ruku. Učini to sve ovaj, sada već moj čuvar velike galancije, nevjerojatnih gospodskih manira i pusti me da izađem. U šoku, potpuno nepripremljen na sve to, uspijem ipak izgovoriti: 'Hvala vam.' I krenem prema svom autu. I tu, na parkingu sada već po zalasku sunca, osjetim knedlu u grlu. 'Pa nećeš zbog posla sada zacmoljiti?!' sam sebi prigovorim, zaustavim potencijalnu suzu i uđem u auto.

Kažu da je otkaz, dobiveni ili onaj koji je dan - posve nebitno, jedan od najstresnijih emotivnih situacija u životu. Tu su još razvodi, smrti, bolesti... Sve njih sam nažalost prošao, i uvjerio se koliko je to točno. Otkaz u mom slučaju, ili pak moj samovoljni odlazak, neusporediv je s tisućama onih koji su otkaz dobivali a da sami nisu o njemu odlučivali. I moje bivanje nezaposlenim neusporedivo je s onim nezaposlenima na burzi koji već godinama pokušavaju, ali ne ide… Posla ipak nema, i iznova se svojim kućama bez tog željenog odgovora – našao sam posao. Ja sam tu, na burzi, tek tri mjeseca. Na kojoj sam sreo divne ljude koji nisu imali puno sreće. A koji o manjku svoje sreće nisu sami odlučili. Netko je drugi njihov posao učinio nedostupnim. Ja sam to sebi učinio sam, racionalno, svjesno donoseći odluku o svom odlasku. I zato izbjegavam bilo koju vrstu samokuknjave pred njima. Nema to smisla, da ne kažem da je neugodno, kada znaš da i ovakvoj situaciji nisi u istom položaju. Da ne ponavljamo sve ono o samoizboru situacije, u kojoj si se s tim ljudima u istoj kaši našao.

No, ono o stresu iz prijašnjeg odlomka… Otkaz koji, eto, i u mom slučaju ima tu potvrdu o stresu, drugačiji je. On je poslovna stvar. U njoj, jer poslovne je prirode, navodno nema mjestu emocijama. Emocije u poslu nisu dopuštene, pa takvo što nije prihvatljivo ni u sastavnici većine poslovnih života oko nas – otkaza. To je kao neka tabu tema. O knedli u grlu, stoga, ne govorite nikome. Ni vašoj ljubavi, životnom partneru da se ne zabrine. Ni prijateljima, da ne ispadnete očajnik. Jer, vi zapravo znate kamo ćete. Koji vam je sljedeći korak, koji vam je plan. Sve to vi znate. I sve oko sebe spremno u to uvjeravate, da se ne zabrinu. Ili pak da ne ispadnete luzer. Knedla u tom smislu je nedopustiva činjenica. Nju se pošto poto mora prešutjeti. Jer, ako je tu, što si onda uopće odlazio? Ako si sam odlučio otići. Ako si pak potjeran, što se nisi više potrudio? Savio kičmu koliko treba, da očuvaš posao? Zašto si toliko neodgovoran? A ta vrst rasprave vam u tim trenucima ne trebaju. I zato, ti imaš plan, znaš sve korake svoje buduće poslovne avanture, uzbuđen si zbog toga, obožavaš izazove i nove početke. I sve tako redom… I svi zadovoljni. Valja samo jednu stvar savladati. Tebi potpuno nepoznat svijet u koji ulaziš. U kojem i formalno postaješ nezaposlen. Na adresi, koju si nerijetko vidio na ekranima kojim su promicale brojke nezaposlenih čiji si dio statistike i sam postao. Onog Zavoda za zapošljavanje.

I tako, znaš ti sve o burzi, koja su pravila Zavoda za zapošljavanja. Koja ti je dokumentacija potrebna, već si to sve istražio. Maltene, oni te tamo već čekaju. Imaju i plan za tebe, samo trebaš izabrati. Stvarnost je malo drugačija. Kad kreneš na taj Zavod, i shvatiš koja je to zapravo nepoznata avantura.