Četiri godine psihoanalize dovele su do 'Argentinskog romana' u kojem Pilsel otkriva kako mu je dugo trebalo da shvati kakvo su mu preteško breme povijesnih zabluda o Anti Paveliću, ustašama i NDH na leđa natovarili djedovi i roditelji.

Jedan djed, Jakov Pilsel, bio je gestapovac, drugi pak Erih Pavlinec bio je trgovac u radno vrijeme, a ustaški vojnik u slobodno. Jakova Pilsela, Nijemca, splet povijesnih okolnosti doveo je na Balkan. Vjerovao je da Hitler može vratiti dostojanstvo njemačkom čovjeku pa je njemu u čast svog sina, Dragina oca, nazvao Adolf Zvonimir Pilsel, koji je pak u Argentini slučajno postao Pavelićevim tjelohraniteljem.

Dragina djeda Jakova i baku Rozu, osim Endehazije, s Pavelićem je čvrsto povezala i činjenica da su mu, kada se zajedno s ostalom ustaškom vrhuškom povlačio iz Hrvatske, spasili život sklonivši ga 10. svibnja 1945. u austrijskom mjestu znakovita naziva – Judenburg - u svojem privremenom domu. Kad su stigli u Argentinu, taj je odnos dodatno 'oplemenjen'. Dragu je njegova obitelj, kao i tamošnja ekstremna hrvatska emigracija, odgajala u vjeri da Ante Pavelić predstavlja hrvatsku državu, odnosno da je on čuvar hrvatstva koje su u domovini zatrli komunisti. Iznad kreveta mu je visjela Pavelićeva slika, a 10. travnja obavezno se slavio kao dan državnosti. Djetinjstvo i mladost tako su mu uglavnom bili ispunjeni glorificiranjem poglavnika i Endehazije, mržnjom prema Srbima i Židovima. A zbog mržnje prema Jugoslaviji i svim njezinim predstavnicima, imao je i terorističkih pokušaja. Srećom, bez ljudskih žrtava i značajnije materijalne štete. Zanimljivo, paralelno s ustaštvom, Dragu je palio i argentinski nacionalizam, što je posebno dolazilo do izražaja u vrijeme britansko-argentinskog rata za Falklandsko otočje 1982. godine. U fazama kada je volontirao u javnim kuhinjama, Caritasu i Amnesty Internationalu, osvijestio je težak položaj argentinskih domorodaca i strahote vojne diktature, koja se brutalno obračunavala sa svojim neistomišljenicima. Stasao je tako i u gorljivog borca za ljudska prava. Gotovo se istim žarom zalagao za obespravljene i uskrsnuće NDH.

Stoga ga je, kada je imao 16 godina, argentinski isusovac, kolega današnjega pape Franje, upitao: 'Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?'

Veliki emotivni potres u Draginu životu dogodio mu se već s deset godina. Pogodilo ga je kad je otac Adolf, koji se pak zbog svog proustaškog angažmana zamjerio različitim ljudima, zbrisao od supruge i troje djece u Paragvaj. Tek nakon 25 godina ponovno je vidio oca. Taj susret mu je pomogao da se oslobodi emotivnog tereta koji ga je opterećivao, pojednostavljeno rečeno, sindroma napuštenog djeteta.

Trenutak kada je osjetio da je pozvan biti svećenikom, zapravo je početak njegove evolucije iz fašista u antifašista. Svećenički poziv ga je odveo u Hrvatsku, a u konačnici izveo iz ustaštva. Nije ni slutio kakva se tragedija sprema nakon što ga je mlađi brat Branko došao posjetiti iz Argentine. Nesretan splet okolnosti htio je da za vrijeme njegova boravka krene agresija na Hrvatsku. Branko se kao pravi domoljub prijavio braniti Hrvatsku. Poginuo je s još četvoricom branitelja kod otoka Šipana na patrolnom čamcu koji je potopio brod JNA.

Osjećao je beskrajnu bol, a mučio ga je i osjećaj krivice zbog gubitka brata, jer je smatrao da se Branko u hrvatskom ratnom vihoru zatekao djelomično zbog njega. Pilsel je stoga odustao od svećeničkog habita. Umjesto njega, obukao je maskirnu uniformu. Tri i pol mjeseca vojničkog života stubokom su mu promijenili život i utvrdili ga u uvjerenju da ne želi biti vojnik, a ni svećenik. Vratio se svojoj staroj ljubavi – novinarstvu i ljudskopravaškom aktivizmu. Angažman u HHO-u odveo ga je do oslobođenih područja gdje je zaticao stravične prizore ratnih zločina, pljačke i vandalizma. Sramotan i poražavajuće indolentan odnos političkih, vojnih i crkvenih struktura prema ratnim zločinima hrvatskih vojnika, udaljili su ga i odbili od tzv. hrvatskih svetinja kojim su ga zadojili obitelj i ustaško okruženje u kojem je odrastao. Postao je vrlo kritičan prema nacionalistima i nacionalističkom kleru.

U mladosti je bio desničar, fašist i antisemit, a danas je ljevičar, antifašist i veliki zagovornik Židova. Zbog svoje metamorfoze ostao je bez mnogih prijatelja u Argentini, koji mu nikako ne mogu oprostiti što je skrenuo s Pavelićeva puta. Ili kad je već skrenuo s 'pravog' puta, zašto se nije suzdržao od brutalne dekonstrukcije ustaške istine. Drago im, pak, poručuje da ima nade i za njih, da se trebaju osloboditi tog strašnog povijesnog tereta, jer mržnja i glorificiranje zločinačkog režima nikome ne mogu donijeti ništa dobra.

'Argentinski roman' sadrži još mnoge zanimljive i poučne epizode iz Pilselova života, što ga čini uzbudljivom i nesvakidašnjom, na trenutke komičnom, a često tragičnom pričom podatnom za jedan avanturističko-povijesni film.

Kad otkrijete nevjerojatan, ponekad tragičan, a često sulud svijet u kojemu je odrastao, 'Argentinski roman' mogao bi mnoge Dragine kritičare osloboditi neugodna tereta zamjeranja i osuđivanja njegova preobražaja iz ustaše u partizana.