Podsjetimo, rezultati istraživanja pokazuju da učenici prednjače u svakodnevnom korištenju internetom. Slijede ih učitelji, dok su roditelji mnogo rjeđe na internetu. Učenici putem interneta najviše traže zabavne sadržaje, dopisuju se i druže, a učitelji i roditelji najviše traže dodatnu literaturu vezanu uz školu i posao te surfaju i traže zanimljivosti.

Roditelji i učitelji imaju dobar uvid u svrhe za koje se djeca koriste internetom, s tim da učitelji smatraju da djeca više vremena provode na stranicama za odrasle, na forumima i tražeći sadržaje vezane za školu nego što iskazuju djeca sama.

Što se tiče stavova o prednostima i opasnostima elektroničkih medija (računala, interneta i mobitela), pokazuje se da djeca uočavaju prednosti više nego roditelji i učitelji, dok su roditelji najviše svjesni opasnosti. Učitelji se i u odnosu na prednosti i opasnosti nalaze negdje između roditelja i učenika. Kod roditelja se, osim ove dvije skupine stavova, formira još jedna skupina koja izražava negativni socijalni aspekt korištenja internetom.

Učenici, učitelji i roditelji koji više vremena provode na internetu više ističu njegove prednosti nego opasnosti. Djeca koja čine e-nasilje doživljavaju suvremene tehnologije pozitivnijima i neopasnijima od prosjeka, dok djeca koja trpe to nasilje suvremene tehnologije doživljavaju manje pozitivnima i opasnijima od prosjeka.

Učitelji i roditelji imaju podjednake stavove o dječjem korištenju internetom i oni su izraženiji kad su u pitanju opasnosti. Pri tome učitelji percipiraju opasnosti interneta za djecu više nego roditelji, dok roditelji percipiraju korisnosti nešto više od učitelja. Ova, mogli bismo reći, veća zabrinutost učitelja vjerojatno proizlazi iz činjenice da učitelji više znaju što se sve djeci događa na internetu jer stalno komuniciraju s velikim brojem djece. Obrazovaniji roditelji više ističu koristi interneta.

U našem specifičnom uzorku elektroničko je zlostavljanje doživjelo 5 posto učenika, sporadično iskustvo nasilja 29 posto učenika, dok 66 posto nikada nije doživjelo e-nasilje. Ovi su podatci u visokoj korelaciji s doživljenim neelektroničkim nasiljem, što govori u prilog tvrdnji da je e-nasilje samo još jedan vid ukupnoga vršnjačkog nasilja i da ga treba prevenirati zajedno sa svim drugim vrstama nasilja, jer su mu uzroci isti.

S obzirom na oblik, odnosno medij putem kojeg se čini e-nasilje, Facebook i druge stranice za druženje pokazuju se najčešćim medijem, a slijede ih SMS-poruke.

Djeca koja trpe e-nasilje i zlostavljanje imaju mnogostruke stresne reakcije. Poteškoće sa spavanjem, prehranom, glavoboljom i trboboljom te izbjegavanje interneta češće su reakcije zlostavljane djece nego djece koja povremeno iskuse nasilje, bez obzira na to jesu li te reakcije blage ili snažne. Zabrinutost, uznemirenost, ljutnja i smanjena koncentracija u blagom obliku češće su reakcije djece koja povremeno iskuse nasilje, a u snažnom su obliku daleko češće kod zlostavljane djece. Blagi osjećaj nevoljkosti odlaska u školu ima podjednak broj djece koja trpe nasilje i zlostavljanje, međutim zlostavljana djeca snažnije doživljavaju osjećaj da ne žele ići u školu.

Najčešće strategije nošenja sa situacijom nasilja su dijeljenje s nekim drugim (najčešće roditeljem) ili izbjegavanje. Indikativno je da je povjeravanje učiteljima tek na sedmom mjestu mogućih reakcija, i to iza prijavljivanja administratoru ili policiji. Ovaj rezultat odskače od rezultata kad je u pitanju neelektroničko nasilje i govori u prilog tome da djeca ne doživljavaju učitelje zainteresiranima za njihov život na internetu niti kao učinkovite zaštitnike u tom području njihovog života. Zato je važnije osnažiti učitelje da preuzmu odgojnu funkciju u ovom životnom prostoru djece.

Procjene roditelja o vlastitoj uključenosti u djetetovo korištenje internetom vrlo su visoke (3,45 – 4,41), međutim njihova djeca njihovu uključenost procjenjuju mnogo nižom (2,87 – 3,88), što može upućivati na to da su roditelji davali poželjne odgovore, ali i da djeca žele svoje šetnje internetom doživjeti slobodnijima nego što stvarno jesu. Po iskazu djece uključenost roditelja opada s dobi djece. Manje obrazovani roditelji manje su uključeni u djetetovo korištenje internetom. Većina roditelja podupire školu u odluci da se u nastavku prevencije nasilja radi i na prevenciji elektroničkog nasilja, a tek nešto manje od 2 posto roditelja smatra da to ne bi trebao biti dio školske brige.

Istraživanje je provedenu u 23 osnovne škole 2010. godine i u njemu je sudjelovalo više od 8000 djece, roditelja i učitelja.

Zaključci i preporuke proizašle iz stručne rasprave o sigurnosti djece u elektroničkim medijima

Potrebno je razviti državnu strategiju za povećanje sigurnosti djece na internetu koja bi omogućila zajedničku platformu i doprinijela boljoj sinergiji i koordinaciji različitih inicijativa, djelovanja tijela državne uprave te aktivnosti trećeg sektora.

Potrebno je kontinuirano zagovarati kulturu osobne i zajedničke odgovornosti za sigurnost djece u elektroničkim medijima.

Potaknuti potpisivanje dobrovoljnog kodeksa pružatelja telekomunikacijskih usluga i prateće industrije za bolju zaštitu djece u elektroničkim medijima.

Uključiti temu sigurnosti djece u elektroničkim medijima u redovni kurikulum škola te uključiti ovu temu u obrazovanje učitelja i njihovo permanentno stručno usavršavanje.

Razviti edukativne programe za djecu i roditelje na nacionalnoj razini kako bi se uključila cjelokupna populacija djece i roditelja.

Sigurnost djece u elektroničkim medijima je potrebno uvrstiti i u sljedeći Plan aktivnosti za prava i interese djece Vlade Republike Hrvatske.

Represivno djelovanje ne donosi trajne rezultate te je potrebno ulagati specifične i kontinuirane napore u prevenciju te jačanje zaštitnih čimbenika u djece.