Prvi dani studenog su period u kojemu će gradska jezgra barem malo odahnuti, oslobođena topota sandala i beskonačnog zveckanja kofera na kotačićima, vodiča koji dovikuju uvijek isti tekst grupama zabezeknutih staraca, vozača koji pretrpanim dostavnim karetima manevriraju kroz gužvu i isporučuju ulje, alkohol i namirnice čiji se mirisi, okusi i zvuci u noćnim satima razlijevaju na sve strane. Kafići se spremaju na zimsko reduciranje svojih štekata, a građevinari će na scenu stupiti tek tamo negdje u veljači ili ožujku. Uobičajeni mir remete tek radnici koji razvaljuju unutrašnjost Centrala na Pjaci, kultnog gradskog hotela koji je bivša žena bivšeg gradonačelnika Splita Željka Keruma ovih dana napokon počela obnavljati.

Turista, naravno, još uvijek ima u solidnom broju, no sve skupa nekako je tiše, podnošljivije i čak donekle ugodno: jedan kruzer dnevno i dodatnih tisuću ili dvije gostiju Split može progutati k'o od šale. Nađe se u centru grada i dosta samih Splićana, a neki od njih ovaj dio grada nisu pohodili još tamo negdje od Uskrsa - pa sada sa zanimanjem otkrivaju što se novo otvorilo i kakvi su se dovitljivi novi recepti pronašli za ljetnu mužnju love. Oni nas u ovoj priči manje zanimaju, nastojali smo pronaći građane koji u gradu doista žive bez prestanka i u stvarnosti ga održavaju na životu.

Ima ih, ali sve manje.

Između pet i šest tisuća ljudi stanovalo je u širem centru Splita prije petnaestak godina, u prstenu oko Dioklecijanove palače koji Splićani kolokvijalno nazivaju 'gradom'. Na popisu stanovništva 2011. godine bilo ih je točno 2300, a računa se da ih je danas manje od dvije tisuće. U samoj palači, spomeniku kulte kategorije te zaštićenom upravo zbog stoljetnog neprekinutog života, ostalo ih je dvjestotinjak - a i ta brojka u pravilu se prepolovi tijekom ljeta. Neki bježe od buke i vreve, neki iznajmljuju svoje stanove.

Doduše, ima to i svojih dobrih strana: opći je konsenzus da grad nikada nije bio u boljem stanju jer je obnovljena gotovo pa svaka zgrada ili kuća, neke su prvi put u povijesti dobile normalan zahod, pa će sve to ostati i ako jednog lijepog ljetnog jutra turisti naprosto ne pokucaju na vrata. S druge strane, infrastruktura vidljivo šteka, a komunalni nered je eskalirao prije nekoliko godina i tog duha sada je teško vratiti u bocu. Kafići, restorani, zalogajnice, fast foodovi, snack barovi, tapas-grill-lounge-što već uzeli su mjesto obrtima, butigama i lokalnim ugostiteljskim rupama. Glavna pošta je zatvorena, Studentski centar odselio, a dvije srednje škole još se drže i valjda se samo čeka da kakav poduzetnik i na njih baci oko.

'Znaš kako mi je ljeti? Stanem u red i čekam. Ispred kuće moram biti strpljiv dok konobar primi narudžbu, pa se onda nekako provučem do vrata', smije se Branko Vranković zvani Bena, umirovljeni ugostitelj koji je desetljećima držao obližnji Klub zanatlija, popularni Zanat. Stranci ga nisu otkrili jer u ljetnim mjesecima mogu naići jedino na zatvorena vrata: naime, on počinje raditi kada stignu prve prave hladnoće. Nedavno je palicu prepustio sinu.

'Evo, ovdje sam ti ja', pokazuje na škuru posljednjeg kata ispred koje vise raspadnuti Hajdukov i nešto noviji Juventusov šal. Pred vratima stražari mačak Tonko.

'Ima nas još tridesetak stalnih na Carrarinoj, mi se još i dobro držimo. Ma, ovo ti je aristokratska poljana', šeretski nam objašnjava Bena i nastavlja svoju uobičajenu jutarnju patrolu gradom.

Centar Splita posljednjih godina izrodio je čudnovat miks čudesnih spomenika, luksuznih i pomodnih ugostiteljskih sadržaja i kičaste, često petparačke dodatne ponude u obliku kojekakvih đinđa-miđa suvenira, toplih sendviča od dva dana starih kifli i nepreglednog mora štekata, metastaziranih valjda na svaku slobodnu javnu površinu. Dobrohotnost (prije svega prethodnih) gradskih vlasti prema kvazipoduzetničkoj okupaciji javnog dobra izazvala je val nezadovoljstva, a nedovoljna odlučnost nove garniture u Banovini i konkretnu (re)akciju. Stranica 'Dnevna doza splitskog nereda' na Facebooku sve je što trebate pratiti ukoliko želite doznati što se zbilja događa u gradu i oko njega.

'Nastala je kao reakcija na besramno ilegalno probijanje zida u Marmontovoj ulici za potrebe jedne mjenjačnice, što je bila samo kap koja je prelila čašu u moru prekršaja koje brojni poduzetnici čine ne poštujući ni grad u kojem se nalaze ni institucije koje propisuju pravila. Želimo natjerati nadležna tijela na rješavanje što je više moguće prekršaja pred kojima su dosad zatvarali oči, a koji degradiraju izgled grada i smanjuju kvalitetu života', objašnjava nam Bojan Ivošević. On, doduše, ne živi u samoj palači, no jedan je od aktivista zahvaljujući kojima se stvari pomalo mrdaju s mjesta. 'Javno prozivamo nadležne i rugamo se, a to zasad izvrsno funkcionira jer se oni trude ispeglati imidž', dodaje on.

Spomenuta mjenjačnica u Marmontovoj, kako je i sam rekao, bila je okidač za aktiviste i premda još uvijek stoji na svom mjestu, pretrpjela je nekoliko gerilskih napada. Između ostalog, jednom zgodom njen je izlog s većim dijelom fasade bio prebojan u crno.

'Mi smo to uradili u sedam sati ujutro', smije se Dalibor Popović iz Građanske inicijative GIST. Posljednjih tjedana s kolegama malo je pročačkao po problematici plakatiranja i došao do nevjerojatnog otkrića: gotovo stotinu oglasnih panoa - od čega petnaestak u samom centru grada - potpuno je ilegalno jer je njihov koncesionar prije više od dvije godine završio u stečaju i ugašen je. Biznis je nastavila druga privatna tvrtka koja u gradsku blagajnu ne uplaćuje baš ništa.

'Evo, ovaj ovdje iznajmljuje se za devet tisuća kuna mjesečno; znamo jer samo i sami nazvali i predstavili se kao zainteresirani. Mjesec po mjesec, plakat po plakat, netko je bez muke zaradio tri do četiri milijuna kuna', računa Popović. Stoga se on s kolegama namjerio baš na jedan plakatni prostor na Pjaci i po njemu ispisivao grafite s imenima odgovornih, prozivajući ih za korupciju, usput javno upozoravajući da se i sam plakat ondje nalazi ilegalno. Gradski komunalci u roku od nekoliko sati prekrili bi natpise bijelim papirima, pa bi uslijedila nova akcija, i tako ravno šest puta. Plakati su napokon uklonjeni s Pjace, u centru grada ostalo je još petnaest takvih panoa, a mi pitamo Popovića što ga je natjeralo na aktivizam.

'Aktivizam - što to uopće znači i zašto on mora imati etiketu? Ako građanima ovakve stvari ne smetaju, neka slobodno nastave živjeti u kokošinjcu. Imamo šefa najjače političke stranke u gradu koji tvrdi da 'nered ne postoji', imamo šefa komunale koji će reći da je 'kaos pod kontrolom'. A imamo i vlastite oči', objašnjava nam on.

I zbilja, građanski aktivizam posljednjih mjeseci rezultirao je nizom sitnih, ali značajnih pomaka, jer se barem može vidjeti reakcija gradskih komunalaca i redara. Sada se čeka da se problemi riješe sistemskim potezima.

'Čekamo novu odluku o komunalnom redu i plan korištenja javnih površina, a u gradskoj upravi najavili su da će ih usvojiti do kraja godine. Naravno da postoji strah od popuštanja interesnim grupacijama i trgovanja u Gradskom vijeću, ali nacrti tih dokumenata generalno izgledaju kao korak naprijed - samo što su dijelom nedovršeni i nisu posve operativni. Na tematskoj sjednici prihvaćen je niz konstruktivnih smjernica i čekamo da se one provedu', kaže nam Marin Krpetić, kotarski vijećnik koji je okupio svoju nezavisnu listu Dobri-Get - u čijem nazivu je igra riječi od imena dvaju kvartova koji čine ovaj gradski kotar. Na izborima je pomeo konkurenciju nakon što je, kaže, shvatio da vlasti ozbiljno doživljavaju organizirane građane tek kada oni i formalno postanu 'faktor'.

'Infrastruktura u povijesnoj jezgri i gradu je generalno loša i naravno da je treba ojačati - no zar nam treba deset puta jača infrastruktura ljeti da bi progutala svu gužvu, kaos i nered, dok bi zimi bila u nekakvom 'leru'? To su strašne amplitude, čije ekstreme valja približiti osnovnoj osi. Rješenje je da se dio sadržaja koji ne pripadaju spomeniku kulture izmjeste iz jezgre: revizijama sanitarne inspekcije i provođenjem trenutnih zakona popriličan broj manjkavosti bi se regulirao, a ostalo bi valjda po inerciji učinilo tržište', objašnjava Krpetić. Upozorava da i oni, sami stanovnici, imaju svoje potrebe.

'Događa se raspačavanje prostora po principu 'ja tebi, ti meni', a tada najčešće pate stanari i građani: recimo, obilježeni prostor za pse dodijeljen je nekakvoj udruzi legionara, a više ne možemo koristiti čak ni kotarske prostorije jer ih je gradska vlast dekretom dodijelila Odsjeku za staru gradsku jezgru. S jedne strane tri zaposlenika, a s druge tisuće ljudi koji nemaju prostor za okupljanje. A mi imamo svoje potrebe jednako kao i ljudi na Pujankama ili na Mejama. Zadnjih mjeseci znali smo se šaliti i u nevolji okrenuti pilu naopako, no od prvog dana iduće godine očekujemo konkretne i vidljive akcije. Može se, u vrijeme pokojnog gradonačelnika Zvone Puljića nered je nestao u roku od 48 sati', zaključuje Krpetić.

Đir po Dioklecijanovoj palači zaključili smo na Peristilu, pred obiteljskom fotografskom radnjom koja ondje stoji desetljećima i - poput vlasnice Ane Peraice - prkosi potpunoj kapitulaciji pred turizmom.

'Kako smo preživjeli ljeto? Na škrge, eto kako: danju se izmoriš, a noću teško uspiješ zaspati. Život nam se pretvorio u konstantno izvanredno stanje, a sada nastupa sumorna i često dijabolična zima', objašnjava nam Peraica. Ne da se ipak: gradske vlasti poziva da osiguraju barem parkiranje, ako ne i besplatno tijekom zime, kako bi se samim Splićanima vratila navika odlaska u centar.

'Građani moraju osvojiti svoje mjesto i pozivam ih to učine. Bez njih grada naprosto više neće biti.'