Promatrajući sa strane (preporučujem Novi Zeland), reklo bi se da su Hrvati malobrojna i prilično depresivna nacija, ali s velikim nagnućem prema zoologiji. Fascinacija životinjama je uistinu ogromna čak i kad isključimo gastronomsku ljubav prema odojku ili kakvom janjetu.

Ne govorim ni o činjenici da nam je nacionalna valuta svojevrsni raritet, nazvana po prilično nepredvidljivom i grabežljivom četveronošcu. Doduše, prosječni Hrvat ima više kuna na državnim grbovima po uredima, upravama i agencijama nego u novčanicima, ne računajući one sa slavujima, tunama i mrkim medvjedima na naličju. Svojeglave kune se radije tiskaju na grbu, u mirnoj koegzistenciji s istarskim kozama i leopardovim glavama.

Loše održavan zoološki vrt

No hrvatska ljubav prema životinjskim likovima ne staje na nacionalnim simbolima, kovanicama i poštanskim markama. Ona je i neizostavan dio javne komunikacije. Cijela Hrvatska, s naglaskom na političku scenu, postala je prilično loše vođen i održavan zoološki vrt.

Još gore – brlog, obor ili jazbina.

Napuštena i raspuštena životinjska farma.

Prije nego što završimo u (pravno nemogućem, ali ipak mogućem) stečaju OPG-a, hajmo se prisjetiti slavnih 'životinjskih' početaka.

Nazivali su Hrvate životinjskim imenima i ranije, ali u moderni politički diskurs i političku farmu Hrvata na velika vrata 2003. ušao je dikobraz. Uveo ga je Ante Kostelić, izjavivši da su samo 'trafikantice glasale za dikobraza', aludirajući pri tome na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Iako su reagirali brojni intelektualci, opravdano tvrdeći kako je ovakav istup izraz krajnje građanske nepristojnosti i manjka odgoja, dikobraz je ostao izraz često korišten u mulju komentara na društvenim mrežama, pa i nekih opskurnih internetskih portala. S današnje perspektive gledano, čista kamilica.

Jer to je još bilo naivno vrijeme, kada su birači bili ti koji su kanalizirali nezadovoljstvo i agresiju pridajući političarima životinjske nazive, a političari su se trudili biti koliko-toliko pristojni. S 'dikobraza' se ubrzo prešlo na 'bjeloglavog supa' u funkciji premijerke, potom i na predsjednika 'lignju'. Najveći stručnjaka za Ustav bio nam je (i ostao) 'lisac', u medijima tituliran još i kao 'stari'.

No evoluiramo već u vrijeme preuzimanja vlasti Kukuriku koalicije. Dolazimo do toga da političari preuzimaju govor birača (popularno 'ovaca') i hrvatskom zoološkom vrtu dodaju nove stanovnike. Tako, naprimjer, Josipović govori o 'ustaškim zmijama', a Vesna Pusić, ne naučivši lekciju na vlastitom iskustvu žene u politici, kolegi saborniku koji je kritizirao tadašnju HNS-ovsku jagmu za foteljama poručuje: 'Neka Kajin samo malo manje kokodače i bit će sve u redu.'

Njezin kolega Goran Beus Richembergh dodao je koju i o novinarima 'lešinarima'.

Nitko ne želi biti insekt, radije će biti konj

U to je vrijeme Bandić, koji se kandidirao za predsjednika, najavio da će 'delati' kao konj, zgranuvši pri tome svoje PR-ovce koji su ga instruirali da kaže kako će raditi kao pčela. Nepotvrđene glasine govore da je tim gafom sve uprskao, a propalo je i pet tona meda koji je trebao podijeliti kao dokaz pčelinje marljivosti. Radije se prozvao konjem nego nekim tamo insektom.

A onda je nastao totalni kaos na životinjskoj farmi. Ne samo da su građani nazivali političare životinjama, ne samo da su političari svoje suparnike častili takvim nazivima, već su političari počeli sami sebi tepati, nazivajući se raznovrsnim egzotičnim imenima.

Tako recimo, usred najveće krize koju smo od svršetka rata imali sa susjednom Republikom Srbijom, ondašnji premijer Zoran Milanović proglasio se 'orlom' kojeg ne zanima (što zuji prekoplotna) 'muha'.

U povijest nesvijesti ući će to da je na izjavu: 'Orao ne lovi muhe. Mi smo orao', nakon izbjegličkog kaosa u Hrvatskoj ta ista 'muha' odgovorila: 'Orao je pao.'

Nastavak esdepeovskog životinjskog sindroma bio je silovit. Mogli smo se u to uvjeriti i na motivacijskom skupu SDP-a, održanom u zagrebačkom Domu sportova, u rujnu 2015.

'Dragi prijatelji, mornari, kapetani duge plovidbe, lavice i lavovi, idemo po pobjedu', riknuo je lav Milanović prije nego je podigao stisnutu šapu u zrak i nastavio se glasati, nekoliko puta arlauknuvši: 'Hrvatska! Hrvatska!'

No nije upalilo. Lavovi su pokisli, a druge zvijeri i pokoji gavran stupili su na hrvatsku političku i životinjsku scenu.

Vuk koji nije zanimljiv u cirkusu

Počelo je (i još je uvijek) ludo. Ekspresnom brzinom je otpao odabrani ministar branitelja, HDZ-ovac Mijo Crnoja, a drugog se biralo kornjačinim korakom. Toliko sporo da se jedan od kandidata, Milijan Brkić, prilično iživcirao i na svoju stranicu na Facebooku stavio sliku vuka, poručujući: 'Vuk izgleda slabije od medvjeda i lava, ali ga nećete vidjeti zarobljena kako pleše ili dresirana kako skače kroz obruč.'

Za ministra je ipak izabran Medved, a pokislom vuku nitko nije ima srca reći da su vukovi nastupali u cirkusima, ali naprosto nikog nisu fascinirali pa su ih potiho zamijenili atraktivnijim izlošcima.

Vuk se privremeno osamio ili, govoreći političkim jezikom, posvetio operativno-taktičkim poslovima.

Za to vrijeme je u osinjaku SDP-a uzavrelo kad su odlučivali tko je glavni bumbar. Na kanalu YouTube je osvanuo video u kojem su članovi jednog stranačkog roja drugi roj nazivali mačićima, štencima (bernardincima), vjevericama, štakorima, kornjačama i australskim ljenjivcima.

Navedene životinjice nisu im ostale dužne pa su u igru ušli i šišmiši. I po koji Göbbels, ali on je na dvije noge (i nema krila) pa ga ne računamo.

Na našoj životinjskoj farmi trenutačno vlada veliko rasulo. Ne pomaže nam ni to što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u svojoj službenoj biografiji navela kako se 'umije penjati po drveću i musti stoku'.

Nitko nije računao na vukove, lavove i orlove.

Baš kao i u 'Životinjskoj farmi' Georgea Orwella, 'sve su životinje jednake, samo su neke jednakije od drugih'. Također, manje jednake životinje rade više, a dobivaju manje hrane od ostalih životinja u okrugu.

Nakon Majorove (u našem slučaju – Generalove) smrti sve ide predvidljivim tijekom.

Trenutačno Napoleon, Snowball i Squealer očekuju da onaj drugi-treći da ostavku. U hrvatskom slučaju postoji još jedan maleni kuriozitet: Snowball je zapravo Blackball, a gavran Moses je mnogo toga mogao naučiti od njega.

Orao jede leš, ovca daje med a vuk živi na stablu

Nadalje, vuk iz naše priče odlučio je postati orao. I to orao koji, ni manje ni više, jede leševe. To me sve užasno asocira na ozbiljnost pitanja kurikularne reforme i, još više, na ne tako davnu aferu s bosanskohercegovačkim udžbenicima u kojima je vuk obitavao na stablu, ovca davala med a statički se elektricitet prigodno dokazivao pokusom s povlačenjem mačke po sintetičkom tepihu.

Naime, dokazani učenik-prepisivač (pardon, kompilator) na zadnjoj je (maratonskoj) sjednici HDZ-a poručio: 'Radije ću biti s orlovima nego s licemjerima jer orlovi jedu mrtve, a licemjeri žive!'

Kako znamo da pri tome nije mislio na orla Milanovića, pretpostavljamo da i u HDZ-ovom vrtu ima navedenih životinjskih primjeraka te da se i na ovoj životinjskoj farmi poštuju čuvena 'životinjska pravila': 'Tko god hoda na dvije noge, naš je neprijatelj. Tko god hoda na četiri noge ili ima krila, naš je prijatelj.'

Žestoko je i bučno na političkoj sceni. Svađa je kulminirala. Gledajući i slušajući sa strane (kao što rekoh, najbolje s Novog Zelanda, jer tamo je barem postignut konsenzus oko ptice kiwi), mogli bismo ovu životinjsku basnu i završiti Orwellovim citatom:
 
'Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.'

Basna koja nema majstorskog povezivanja radnje
 
Naime, ponada se čovjek da će ta cijela priča na kraju majstorski povezati sve konce kao u Tarantinovom filmu. Da će od svega ovoga na kraju iznjedriti vrijednu pouku, poantu od koje ćemo svi skupa samo odahnuti, jer u cijeloj priči možda vlastitom krivnjom do samog kraja nismo vidjeli smisao, a evo ga sad tu i nakon pouke koju smo shvatili dolazi nešto neočekivano dobro.
 
Ali bojim se da ovo nije ta basna, da neće imati punchline niti ikakvu edukativnu vrijednost.
 
Stojimo kao zbunjena žrtva skrivene kamere dok nas perad oštrog kljuna jede, žive ili mrtve.
 
A bili smo šokirani kada nas je Tuđman davne 1998. proročanski sve nazvao stokom sitnog zuba.