Dugo nitko nije pokazao tako jaku želju da ovlada medijima poput Tomislava Karamarka, da bi na kraju ove dionice njegova života za početak njegova pada bili zaslužni baš novinari koji su otkrili aferu Konzultantica zbog koje je uhvaćen u sukobu interesa. Uzaludno mu je bilo objašnjavati, najbolje je da je lekciju kako se u 21. stoljeću ne može kontrolirati protok informacija svladao na vlastitom primjeru. Pametni mogu na njegovu slučaju puno naučiti i ne samo o medijima i medijskoj politici, nego o politici u novom mileniju uopće
Unatoč svim proceduralnim vratolomijama koje je Tomislav Karamarko izvodio i pokušao izvesti, odlazak s dužnosti prvog potpredsjednika Vlade RH bio je neizbježan. Međutim, te su vratolomije praktično paralizirale ionako invalidan državni aparat, a služile su i služe mu za kontrolu štete, Karamarko očajnički pokušava zadržati poziciju predsjednika HDZ-a. Izvjesno je da bi gubitak svih pozicija za njega, nakon odluke Povjerenstva za sukob interesa, značio da nije samo preuzeo mađaronske poslove Ive Sanadera, nego i njegov pravosudni put. Karamarko pokušava spasiti svoju glavu, ali što pokušava spasiti HDZ koji je predsjednik stranke ponizio i koji svaki potez, osim skidanja Karamarka s trona, samo vodi u daljnja poniženja?
Strah od izbora i dvije opcije propasti
HDZ se panično boji izbora, toliko da ih proglašavaju gotovo nedemokratskim institutom. Nakon svega što smo vidjeli i čuli, taj strah se svodi na gubitak dobro plaćenih pozicija u Saboru, Vladi i državnim institucijama jer tek toliko je HDZ-u nakon ove epizode s Karamarkom, INA/MOL-om, Tihomirom Oreškovićem i Božom Petrovom ostalo. Ništa više od toga nemaju. Vlast nisu uspjeli preuzeti jer su je morali dijeliti s Petrovom i Oreškovićem, a sad kad njihov kompromitirani šef stranke ne može više obavljati ni jednu bitnu državnu dužnost, dalje su od vladanja Hrvatskom nego ikad. Kad bi to bili spremni na Trgu žrtava fašizma sebi priznati, onda bi sve bilo puno jednostavnije, riješili bi se Karamarka i postali bi najžešći zagovornici novih izbora.
Nisu za to spremni. U HDZ-u, kako se može čuti, smatraju da više nemaju vremena za rušenje Karamarka i pripremu za izbore i da je bolje pokušati spasiti što se spasiti da, čak i u situaciji kad je jasno da im je uspostava velikog trgovišća u Saboru završila fijaskom. U igri su dvije opcije. Prva je rušenje Oreškovića, uz pomoć SDP-a i ostatka opozicije te manjina, čime bi - kako računaju - kupili vrijeme za kupnju dovoljno ruku za izglasavanje neke svoje nove vlade, ali i skrenuli pozornost s Karamarka kojega bi rješavali s vremenom.
Orešković i Petrov tretiraju HDZ kao svoj plijen
Druga je opcija povlačenje opoziva premijera Tihomira Oreškovića i ostanak u nakaradnom političkom partnerstvu s Mostom, čime bi formalno ostali vladajuća stranka, ali bi bili još nemoćniji nego što jesu. Ne računaju da bi to trajalo osobito dugo, ali bi im možda kupilo još više vremena za promjenu vodstva i pripremu za izbore. Prema informacijama koje kolaju političkom scenom, ovu drugu opciju podržava i Kaptol i nju je, navodno, kardinal Josip Bozanić u srijedu razmatrao s Oreškovićem i Petrovom. Priča se i da je Orešković već dogovorio savez s dijelom HDZ-ovih zastupnika koji nisu potpisali zahtjev za njegovim rušenjem, ali i nekima koji su potpisali pa su se predomislili.
Time se može objasniti začudno obraćanje Oreškovića i Petrova članovima HDZ-a zbog kojih je neupućen promatrač ovih dana lako mogao zaključiti da su i njih dvojica utjecajni članovi te stranke, a ne nestranački premijer i potpredsjednik Vlade iz redova koalicijskog partnera s kojim HDZ, od uspostave partnerstva, ratuje. Orešković i Petrov već tretiraju HDZ kao svoj politički plijen, Milijan Brkić dobio je neočekivanu konkurenciju. Pogledajte i vidjet ćete kako Petrov i bratija polako i sigurno grade kult Tihomira Oreškovića, premijera koji je na poziciji pola godine, ali bez ijednog rezultata.
Buldožer za HDZ: 'Novo vrijeme, staro stanje'
Obje opcije na HDZ-ovom stolu isključuju jedini razuman potez – rušenje Karamarka i vlade Tihomira Oreškovića te izlazak na izbore. Sve drugo put je u propast, ali za tu propast ne bismo marili da HDZ odlučuje samo o svojoj sudbini, problem je što odlučuje i o našim sudbinama i svaki dan produženja ove političke agonije udaljuje nas po godinu od demokratske, tržišno slobodne i uspješne, socijalne i pravedne države. Hrvatska je u šest mjeseci ove vlasti izgubila dragocjeno vrijeme, međunarodni ugled, investitore i financijski rejting. Što još treba izgubiti da bi se shvatilo i odlučilo da Hrvatska može i mora bolje od toga?
HDZ je pod vodstvom Tomislava Karamarka ponizio Hrvatsku, njihov predsjednik uhvaćen je u sukobu interesa u slučaju INA/MOL, tvrtke koja još uvijek u Hrvatskoj predstavlja strateški nacionalni interes. Drugi im je to predsjednik stranke za kojega postoje ozbiljne sumnje da trguje nacionalnim interesima hrvatskog naroda, s tim da je u ovom slučaju sve još malo i jadnije jer, u usporedbi s njegovim prethodnikom, čini se kako to radi za sitniš. I zbog tog sitniša mi smo (p)ostali taoci jedne posve promašene politike. To je ono što je u odnosu Tomislava Karamarka, HDZ-a i Hrvatske najvažnije. Sve drugo je sporedno.
Prvoga koji je ponizio i HDZ i Hrvatsku odrekli su se brzo i efikasno, ostali su nakon toga na vlasti, izgubili je na demokratskim izborima, dobili priliku da se reformiraju i pustili Hrvatsku da živi i ide dalje svojim putem. Drugoga se ne odriču, gube vlast, nisu se reformirali i ne dopuštaju nam da iziđemo ponovno na izbore i krenemo naprijed. Ako ostanu na toj poziciji, neka natpis 'Novo vrijeme, nova snaga', pod kojim su se postrojili stranački ministri kad je Karamarko objavljivao odlazak iz Banskih dvora, preinače u Buldožerovo 'Novo vrijeme, staro stanje'
