Kemijska kastracija je složeni problem. Kada iz medija čujemo o užasima kroz koje prolaze djeca žrtve pedofila većina pomisli samo jedno: monstrume treba kastrirati. No nije to baš tako jednostavno.

'Pacijent svaka tri mjeseca prima injekcije koje razinu testosterona svode na minimum, tj. hormoni se ne izlučuju iz testisa. Jedan dio se i dalje izlučuje iz nadbubrežne žlijezde, no ta količina nije presudna za seksualni nagon', pojasnio je za tportal specijalist urolog Neven Kapun. Upozorava na niz štetnih posljedica takve terapije. 'Osim što se gubi erekcija, smanjuje se i mišićna masa pacijenta, dolazi do demineralizacije kostiju tj. osteoporoze.

Pacijenti imaju valunge poput žena u menopauzi te im se čak smanjuju kongnitivne sposobnosti', rekao je Kapun.'Ako je kemijska kastracija dobrovoljna, apsolutno je u redu da se pedofilu to omogući. Nasilna kastracija je vrlo upitna', tvrdi Kapun. Tretman kemijske kastracije jednak je terapiji za liječenje uznapredovalog stadija karcinoma prostate. Klasična kastracija pak podrazumijeva vađenje testisa. 'Kemijska kastracija treba se provoditi svaka tri mjeseca. Cijena svake pojedine terapije kod nas je 2600 kuna', objasnio je Kapun.

Štimac: Kastracija nije rješenje

'Pokazalo se da kastracija pedofila u konačnici nije rješenje. Mnoge zemlje koje su krenule s tim mjerama odustaju jer to zadire u pravne aspekte', kaže Domagoj Štimac psihijatar iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. 'U početku se činilo da bi se kastracijom mogao riješiti recidivizam, no to se u većini slučajeva nije dogodilo, tj. došlo je do ponavljana istog kaznenog djela.'

I on smatra da je jedan od bitnih koraka osnivanje baze podataka pedofila. 'Tako ih se može, nakon kazne koja ima je određena, pratiti kako se ne bi doselili ili zapošljavali blizu škola i vrtića', izjavio je Štimac te dodao da su, ovisno o razvoju društva, takve baze više ili manje javne. No istaknuo je da niti registar nije rješenje. Smatra da je potrebno raditi na prevenciji jer se seksualna sklonost prema djeci obično kod takvih osoba javlja između 13. i 14. godine života. 'Poanta je da prepoznamo takve slučajeve. Možemo pomoći takvim adolescentima u razvoju njihove seksualnosti.'

Štimac je pohvalio ulogu medija u podizanju javne svijesti na višu razinu o tom problemu u posljednjih desetak godina. 'Djeca su informirana o tome što su zabranjeni pokreti i tajne koje nisu tajne, od opasnosti koje vrebaju na internetu do kontakata s prikrivenim pedofilima putem novih medija', kazao je Štimac.

Dug oporavak zlostavljanog djeteta

'Kada govorimo o seksualnoj traumi, ovisi kako je ona nastala i tko ju je izvršio. Nije jednaka traumatizacija kod silovanja djeteta od strane nepoznate osobe ili od strane člana primarne obitelji koja traje neko vrijeme. Takve traumatizacije su dublje jer zadiru u prirodne osjećaje djeteta. Ono zna da nešto nije u redu, a s druge strane voli oca', pojasnio je Štimac i dodao da je oporavak djece koju zlostavlja član uže obitelji puno dulji i zahtijeva intenzivniju stručnu pomoć.

Tu se otvara novi problem: nedostatak stručnjaka za mentalno zdravlje osposobljenih za rad s djecom. Riječ je prvenstveno o defektolozima, psihijatrima i psiholozima, a u terapijama mogu sudjelovati pedijatri i socijalni radnici. Oporavak seksualno zlostavljanog djeteta ovisi o nizu faktora, ima li ono potporu drugog roditelja, prvenstveno majke, i potporu okoline. Također ovisi i o dobi u kojoj je dijete proživjelo takvu vrstu traume: je li se ona dogodila u ranom djetinjstvu, u dobi od jedne do dvije godine, predškolskoj dobi ili u školskoj.

'Kod ranih trauma dijete se ne sjeća zlostavljanja, no postoji rizik od razvoja psihotičnog poremećaja. Kod zlostavljanja predadolescenata može doći od razvoja promiskuitetnog ponašanja do potpunog odbijanja seksualnih aktivnosti s vršnjacima. Također takva djeca mogu biti sklona ovisnostima ili pak počiniti samoubojstvo', pojašnjava Štimac i dodaje kako niti jedan od

ovih faktora nije siguran, no to su rizici. 'Zlostavljanu djecu treba pratiti i tretman prilagoditi osobnim potrebama djeteta', zaključio je.

Lovrin: Kastracija je kao da odrežete ruku onome tko je krao

Bivša ministrica pravosuđa i predsjednica Saborskog odbora za pravosuđe Ana Lovrin kaže da  bi kastracija pedofila 'zadirala u ljudska prava'. 'Takve metode su iz nekih davnih vremena. To je kao da odrežete ruku onome tko je krao', kaže Lovrin. Smatra da osuđeni pedofili tijekom odsluženja zatvorske kazne trebaju proći kroz tretman, jer u protivnom, po izlasku iz zatvora, ponavljaju isto kazneno djelo.

Lovrin nije željela komentirati presude svojih kolega s Vrhovnog suda, no kada je riječ o posljednjem slučaju oslobađajuće presude ocu silovatelju, kaže da osim same kaznene odgovornosti postoji niz odredaba iz obiteljskog zakona koje omogućuju da se ta devetogodišnja djevojčica i njezin brat zaštite. To bi značilo: kada zakaže pravosuđe, problem se prebacuje na socijalne službe.

Lovrin nam je iznijela jedan nevjerojatan podatak. Godine 2007. Ministarstvo pravosuđa radilo je analizu presuda za seksualno zlostavljanje djece proteklih deset godina. Gotovo sve izrečene kazne bile su na donjoj granici, tj. zlostavljači su dobivali minimalne zatvorske kazne predviđene za takve zločine. Zbog toga je, kaže Lovrin, podignuta ta donja granica.

Milanka Opačić, saborska zastupnica SDP-a, slaže se da je Hrvatskoj pod hitno potreban registar pedofila. 'Trebamo imati registar pedofila. Kazne su po zakonu dobro propisane, problem je praksa. Suci ne idu na najviše kazne, nekada čak idu i na oslobađajuće presude. Zbog loše pripreme tijekom pravosudnog procesa ponekad se donose presude koje ne služe zaštiti djeteta', kaže Opačić.

Pravobraniteljica za djecu: najstrože kazne i baza pedofila

Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić slaže se s našim ostalim sugovornicima. Kazne za pedofile su preblage. Također smatra nužnim osnivanje registra pedofila kako se oni ne bi zapošljavali na mjestima na kojima bi bili u neposrednom kontaktu s djecom ili, u još gorem slučaju, postali udomitelji ili posvojitelji.

'Ured pravobraniteljice za djecu stalno zahtijeva da se počinitelji nasilja nad djecom najstrože kazne, odnosno da im se izriču najteže kazne zakonom predviđene za takva djela. Na taj način društvo šalje nedvosmislenu poruku svim potencijalnim počiniteljima što ih čeka ako i oni počine takvo kazneno djelo, što je jedan oblik generalne prevencije.'

Ističe da djeci ne prijeti samo opasnost od pedofila koji su osuđivani, već i od 'počinitelja koji nisu procesuirani niti su pod nadzorom'. Stoga je bitno preventivno osnaživanje djece u zaštiti od seksualnog zlostavljanja. Program CAP (Child Assault Prevention) u Hrvatskoj se primjenjuje u mnogim školama. Jelavić također ističe da  je bitno senzibilizirati javnost o ovom problemu te educirati veći broj stručnjaka za rad sa seksualno traumatiziranom djecom.

Amnesty International: kastracija kao terapija, ne kazna

'Protivimo se fizičkom kastriranju kao kazni, ali se ne protivimo principu upotrebe hormonske terapije (kemijske kastracije) u svrhu kontroliranja i zatomljivanja seksualnih nagona kod prijestupnika te vrste', kazali su nam iz nevladine organizacije za promicanje ljudskih prava Amnesty International Hrvatska. Smatraju da kemijska kastracija ne smije biti oblik kažnjavanja, već da se može izvršavati 'uz suglasnost prijestupnika'.

U Poljskoj obavezna kemijska kastracija, u Češkoj operativna

Među članicama UN-a jedino je Poljska uvela obaveznu kemijsku kastraciju pedofila. Francuska je također znatno postrožila kazne za pedofile. Nicolas Sarkozy je naložio da pedofili moraju izdržavati pune zatvorske kazne, da moraju biti smješteni u posebno osiguranim bolnicama i pod stalnim elektronskim nadzorom, a mogli bi biti podvrgnuti i kemijskoj kastraciji. Seksualni prijestupnici imaju tu mogućnost i u Danskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Švicarskoj i Švedskoj. U Češkoj se pak provodi kontroverzna operativna kastracija, zbog čega je tamošnja vlada naišla na velike kritike Vijeća Europe.

Možda najpoznatiji slučaj kemijske kastracije je onaj britanskog znanstvenika Alana Turinga. Unatoč ogromnom doprinosu znanosti, britanski zakoni bili su neumoljivi. Turing, koji je bio homoseksualac, 1952. mogao je zbog svoje seksualne orijentacije biti kažnjen zatvorom ili kemijskom kastracijom. Izabrao je ovo drugo. Dvije godine kasnije izvršio je samoubojstvo. Britanski premijer Gordon Brown prošle godine javno se ispričao u ime britanske vlade za Turingov slučaj.

No problem leži u tome što se vlastodršci pozivaju na kemijsku kastraciju pedofila uglavnom kako bi zadovoljili mase nakon nekog pedofilskog skandala. Populizam uvijek prolazi, a političari iskorištavaju užasne slučajeve zlostavljanja djece kako bi među potencijalnim biračima odnijeli pokoji bod. To se dogodilo u Francuskoj i u Poljskoj.